Kako je to kad se raduješ boli koja obuzima cijelo tijelo? Što činiti s mišićima za koje nisi ni znao da ih imaš?

Kako najboljim hrvatskim slobodnim penjačima dokazati da na tvojemu terenu ne mogu računati ni na metar osvojene visine? I čemu sve to?

Odgovore doznajemo od Spanove uzdanice u plesu na svili, jer, razumno je pretpostaviti, naša Josipa Lovrić vjerojatno je jedna od najboljih konzultantica na svilenoj „zavjesi“ i jamačno se ubraja među najuspješnije IT-jevke među „svilašicama“.

Josipa na treningu

-Boljelo me sve, ali – ama baš sve. I bila sam sretna! – Ove će riječi mnogima zvučati proturječno, no iza njih krije se priča o upornosti, nagradama koje s njom dolaze i ljepoti pokreta koja ostavlja bez daha.

Glavna junakinja, Spanova konzultantica Josipa Lovrić, za sebe voli reći da je „visine šumske jagode“, a kad smo predložili frazu „sitna i dinamitna“, složila se s njezinim prvim dijelom, ali ne i s potonjom TNT-komponentom.

– Prije bih se nazvala živahnom, donekle energičnom osobom – uvjerava nas ova, očito znatiželjna i kreativna cura, poznata po tome što učestalo izmjenjuje kratke, ali domišljate frizure, šireći oko sebe pozitivno ozračje.

-Bol može biti i prijatelj. Može ti pokazati da imaš mišiće koje inače nisi ni koristio. Znaš, dan nakon prvog treninga nisam mogla ni podići ruke iznad struka, ali to je bilo to. Ljubav na prvi pogled. Otad nisam stala – smije se Josipa prisjećajući se početaka. Ples na svili privukao ju je još prije više od deset godina, tijekom studija, no nije se u njega „bacila na glavu“. Mudro je pričekala da se u toj zahtjevnoj disciplini najprije okuša njezina prijateljica, a zatim se, vidjevši da stvar „šljaka“, brzo dala nagovoriti. Ostalo je povijest.

-Kad se sam uspiješ popeti na visinu od tri metra, a svila se pod tobom uvija i migolji, kad pažljivo poslušaš upute trenera i vidiš da to možeš, jednostavno se osokoliš i, ma koliko naporno bilo, shvatiš da moraš doći opet. I opet. Na kraju više ne možeš bez toga, ta priča postane sastavni dio tvoje osobnosti – još jedno polje na kojemu možeš biti uspješan i tomu se radovati – entuzijastično nam tumači Josipa i dodaje: Već treći put više nije tako strašno, bolovi u mišićima polako jenjavaju, a ostaje čisto zadovoljstvo, nepatvoreni užitak u pokretu.

“ovako ću i ja jednog dana” kaže JOsipa

Iako, kad je promatrate, imate dojam da to čini s lakoćom, što vas možda može natjerati na zaključak da cijela stvar i nije baš toliko teška, Josipa takve laičke iluzije može razbiti već samim opisom tipičnog treninga. – Nema šanse da se izvučeš s manje od dva sata, a da bi se uopće pripremio za svilu, čovjek se dulje od sata mora zagrijavati. Od razgibavanja do vježbi snage – sve to moraš proći prije onoga zbog čega si zapravo došao. Tek onda počinje prava stvar – ples na svili.

Ma koliko uvježban plesač bio, taj dio treninga traje maksimalno četrdeset i pet minuta i mora biti pomno strukturiran, jer, započneš li najprije s težim vježbama, nakon deset minuta više jednostavno nemaš snage.

trening kod pule koja ima prirodnu dvoranu

Kreneš sa zaustavljanjima tijela u pojedinim pozicijama, zatim prelaziš na takozvana „bacanja“ – kad se doslovce eksplozivno baciš u zrak, a tek onda kreneš na znatno teže načine penjanja. No ni nakon toga nije gotovo – na kraju se još moraš dobro i istegnuti. Pritom ne mislim na lagano izvijanje – u pitanju su doista brutalni i bolni položaji kojima tijelo moraš nagovoriti da se vrati u početno, opušteno stanje. Posebno je velik pritisak na prste i mišiće podlaktice, jer dosta vremena provedeš držeći se za tkaninu. Moraš doista biti izdržljiv, a ako to u početku nisi bio, sigurno ćeš ubrzo takvim postati – uvjerava nas Josipa.

Dokaz zahtjevnosti? Ništa lakše. Josipa i njezine kolege u početku su dijelili dvoranu sa slobodnim penjačima. Najbolji među njima – oni koji često vise unatrag penjući se po najtežim prevjesima, pokazali su se nedoraslima „pokretnom zidu“. Tkanina je ćudljiva i voli pobjeći pod pritiskom, što je čak i najuspješnijim penjačima pokazalo da se u plesu na svili moraju uvrstiti među početnike. –Bili su potpuno smiješni, nisu se mogli odlijepiti niti pola metra od zemlje – kroz smijeh se prisjeća Josipa.

ne mora nužno visjeti samo jedna osoba

-Ta pokretnost medija kojim se koristiš, ta mekoća i podatnost – upravo to je razlika između plesa na šipci i plesa na svili. Tajna je u tome da na neki način kontroliraš tkaninu. Moraš je ovako ili onako obujmiti, zapravo – uhvatiti da si stvoriš uporište, a jedan od načina je naoko vrlo jednostavan – jednim stopalom omotaš tkaninu oko drugog, zaviješ nožne prste unatrag, pritišćući istodobno svilu drugom nogom. Tek onda se možeš popeti dalje, a sve to cijelo vrijeme moraš i dobro koordinirati. Tako plesač i svila postaju jedno, zajedno se ponašaju na određeni način, a rezultat je bezvremenski užitak u eleganciji pokreta. Ako si uporan, možeš brzo pohvatati osnove.- Utješne su to riječi žene koja sve navedeno obavlja naoko bez ikakvog napora, no učinci na tijelo i duh – neupitni su.

drama na mostu

K tomu, Josipa je, baveći se plesom na svili, upoznala mnoge zanimljive ljude koji bi joj promaknuli, da nije te zanimljive opsesije.

– U prvom trenutku bilo je donekle čudno. Moraš se pred nepoznatim ljudima skinuti u tajice i biti bos u relativno hladnoj dvorani. Ipak, vrlo brzo sam stekla prijatelje. Kako se više plesača izmjenjuje na jednoj svili, svi si međusobno počnu dijeliti savjete, oponašajući pritom jedni druge. To vas jako brzo poveže, a na kraju to preraste i u interes za ljude s kojima dijeliš dvoranu. Gdje bih drugo upoznala studente koji su tek došli u Zagreb ili se družila sa šezdesetogodišnjacima? U jednom se trenutku uloviš u razgovoru s prevoditeljicom sa španjolskog, na koju ne bih naletjela ni na poslu, ni tijekom izlazaka – ma nigdje i nikad. Na kraju se ispostavi da uživaš u razgovoru sa svima njima, u toj stalnoj izmjeni iskustava, pa počneš drukčije promatrati ljude oko sebe. Već je i ta komponenta sama po sebi zanimljiva i zabavna, u toj mjeri da opravdava dolazak na treninge. O ostalome da i ne govorim.

a ovo je još veća drama nego na mostu

Ma – ples na svili blagotvoran je na cijeloj lepezi razina – smije se Josipa.

Iako plesače na svili često možemo vidjeti kako svoju vještinu promoviraju u sklopu raznih događaja na otvorenom, po zagrebačkim parkovima i javnim prostorima, Josipa, ma koliko otvorena i druželjubiva bila, nerado sudjeluje u takvim prezentacijama. – Ne volim se eksponirati, radije vještinu držim za sebe. A i nezgodno je negdje na otvorenom pasti na tvrdu zemlju, i to pred svima. U dvorani su pod nama debele strunjače pa si čovjek može priuštiti učenje na vlastitim pogreškama. Ne znam, možda bih se dala nagovoriti da „visim“ s mosta, ali negdje nasred Zrinjevca – baš i ne.

Nakon svega, psihofiziološki učinak je neupitan. Redovitim treningom postižu se snaga, žilavost i gipkost, o blagotvornom djelovanju na zdravlje i fizički izgled da i ne govorimo.

No Josipa je uvjerena da je njezina strast prema plesu na svili čini i odmjerenijom osobom. Uz redoviti trening, lakše joj je izaći na kraj sa zahtjevnim izazovima, a budući da svakoga dana korisnikove želje i jezik mora prevoditi developerima i obrnuto, svakome u IT-industriji jasno je koliko joj takva vrsta spokojnosti i strpljenja može dobro doći.

U zdravom tijelu – smiren duh, tako bismo možda najbolje opisali Josipu, Spanovu uzdanicu u plesu na svili.