On je service delivery manager i jedriličar na krstašima. Njegova loptica fijuče softbolskim terenom, a skije i snowboard jezde niz snježne padine.

On pjeva i pleše, gasi vatru kao časnik prve klase i rado tomu podučava nove naraštaje, ali možda će vam najneobičnije zazvučati ovo – Ivan se u oklopu, s mačem i štitom u rukama osjeća kao kod kuće, a zna rukovati i opsadnim spravama. Ako niste znali da u Spanu radi vitez, sad znate.

Ivan Loborec, spanov service delivery manager, predsjednik udruge “Vitezovi zelingradski”

Ivan Loborec teško se može svrstati pod zajednički nazivnik s većinom naših sugrađana. Da, svatko ima neki hobi, ali on ih ima cijelu gomilu i čini se da mu to ne predstavlja nikakav problem. Ipak, ako bismo morali istaknuti ono nešto po čemu bismo ga izdvojili među Zagrepčanima, pa i među Spanovcima, to bi svakako bila činjenica da je Ivan srednjovjekovni vitez. Da, dobro ste pročitali – Ivan je upravo to, a ako dođete u iskušenje da ga pitate kakav je on to zapravo vitez, možda je najbolje da ga odmah pozovete na piće ili čak na večeru, jer petominutni razgovor neće biti dovoljan. Ivan jednostavno ima toliko toga za reći, ali, na radost svakoga tko je imao povlasticu razgovarati s njim, vrijeme će vam proletjeti kao da pratite najnapetiji triler.

Vitezovi zelingradski

Ali, krenimo redom. Kako je Ivan uopće postao vitezom? Doduše, i njegovo radno mjesto u Spanu može se smatrati donekle viteškim – napokon, Ivan je service delivery manager i posao mu je da korisnik bude zadovoljan plaćenom uslugom, a baš kao i srednjovjekovni vitezovi, onda kad nisu u ratnom pohodu, većinu vremena provodi u malom timu od svega troje zaposlenika pa mu je radna atmosfera gotovo obiteljska. Ipak, za korijene opsesije srednjim vijekom moramo posegnuti malo dublje.

zaljubljenici srednjeg vijeka, Ivanovi kolegice i kolege u udruzi

Rođen u Sv. Ivanu Zelini, gradiću od svega petnaestak tisuća stanovnika, kao dijete nije imao izbora. Logična okupljališta njegovih vršnjaka bila su središta u kojima su se odvijale razne slobodne aktivnosti. Bavio se svim i svačim, od hokeja na travi do košarke u Ciboninim “vučićima”, ali od svega je u prvi plan na kraju iskočila ljubav prema prošlim, jednostavnijim vremenima.

Ivan je tako danas predsjednik udruge “Vitezovi zelingradski”, koja okuplja zaljubljenike u srednji vijek.

srednjovjekovni logor bez tekovina današnje civilizacije

No što to točno znači? – Putujemo po Hrvatskoj i inozemstvu kako bismo na raznim srednjovjekovnim festivalima i renesansnim sajmovima pronosili slavu rodnoga grada. Ondje podižemo svoj srednjovjekovni logor, odjenemo odjeću iz tog vremena i trudimo se svima pokazati kako je život izgledao bez tekovina današnje civilizacije. Kakva struja, kakav plin, kakva suvremena pomagala – smije se Ivan. – Sve se kuha na vatri, a ako što treba proizvesti ili popraviti, na strojeve možete zaboraviti. Jedino čime raspolažete su drevni zanati, od obrade drva i do kovanja metala, a ako vam se netko zamjeri, nema vatrenog oružja. Ratuje se viteški, ali iz užitka, a ne zbog zle krvi, jer ondje smo svi kao braća. Ako ste gledali film “Legenda o vitezu”, onda vam je sve jasno – pokušava nam Ivan dočarati ozračje svojih izleta u prošlost.

Ivan se u oklopu već osjeća prirodno, a srednjovjekovna bitka mu je drugi ured.

Katapult, trebuše, balista

Tu su svi elementi – od okršaja do opsade utvrda borbenim napravama. Entuzijastično nam nabraja čime sve raspolaže njegova družina, uz nužno pojašnjenje čemu što točno služi i koje su suptilne razlike između naoko srodnih tehnoloških rješenja. – Naša udruga kod nas se ističe upravo tim spravama. Imamo dva ovna za razbijanje zidova i vrata, tri katapulta i dva trebušea, čak i rimsku balistu, koja se za ispaljivanje projektila koristi dvjema torzijskim oprugama, a podsjeća na divovski samostrel. Inače, razlika između katapulta i trebušea je u tome što prvi radi na principu zatezanja opruge uz pomoć konopca, dok potonji ima protuuteg, dakle – funkcionira po principu poluge, a manji mogu biti i bez utega – nekolicina ljudi naglo povuče pokretni dio i projektil silovito poleti prema neprijatelju – doznajemo od Ivana, koji nekad i sam rukuje borbenim spravama.

početak srednjovjekovne borbe prema zamišljenom scenariju

U udruzi ih je trideset i devet pa svatko mora znati sve. K tome, sve sprave napravili su sami, jer udruga raspolaže vlastitim kovačima i stolarima.

Zapovjednik vojske

Ipak, Ivanova primarna uloga u bitkama nadilazi rukovanje spravama i nosi znatno veću odgovornost. On je zapovjednik jedne od sukobljenih vojski, o kojemu ovisi mnogo toga. Sve kreće od zamišljenog scenarija koji određuje što bitka točno treba dočarati, a Ivan na temelju njega usmjerava svoje vojnike sukladno zacrtanim ciljevima, kako bi cijela stvar izgledala što autentičnijom. – Bavim se time već dvanaest godina i stekao sam golemo iskustvo pa je logično da sam ga na kraju dobio priliku ugraditi u funkciju zapovjednika – pojašnjava.

– Tijek bitke se dogovori prije i sve radimo kako bismo zadovoljili publiku, ali treba uskladiti petstotinjak ljudi na objema stranama. Odgovornost nije mala. Cilj nam je da se to ljudima svidi i da nam dođu opet. Znaš, obišli smo cijelu Hrvatsku, sve srednjovjekovne manifestacije za koje možeš čuti, a glavna nam je, dakako, ona u Zelini, kojoj smo domaćini. No putuje se i po inozemstvu – bili smo u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj, Poljskoj, Francuskoj – nabraja Ivan, prisjećajući se nezaboravnih doživljaja i prijatelja koje je stekao diljem Europe.

Iako dio gostovanja uspiju naplatiti kao komercijalnu djelatnost, a pomaže im i grad Sv. Ivan Zelina, čiju slavu pronose nadaleko, članovi udruge mnogo toga ipak osjete i na svojemu džepu. – Kojim god hobijem se bavili, morate biti svjesni da u njega morate uložiti novac, trud i vrijeme, samo si morate točno predočiti koliko ste se čega spremni odreći – priznaje Ivan.

Groznica srednjovjekovne večeri

No prijateljstva koja se sklope i druženja u logorim toga su i više nego vrijedna.

– Nekoliko dana živi se u drevnoj odjeći i nastambama, a subotom je obično groznica srednjovjekovne večeri – druženje, hrana, piće i pjesma uz vatru. Nekad netko ode ranije spavati pa mu znamo i zasmetati, bude i malih čarki, ali ekipa je uglavnom izvrsna i imaju razumijevanja za našu razbibrigu –  s nostalgijom se prisjeća Spanov vitez. – Fizički se jako umoriš, ali psihički se potpuno regeneriraš. Evo, primjerice, kad odemo na petodnevnu bitku u Poljskoj, u kojoj sudjeluje dvije tisuće ljudi, prvoga dana isključim mobitel i više ga ne uključujem do kraja bitke. Učinak je toliko ljekovit da je to teško opisati – uvjerava nas.

No nije u pitanju samo duševna dobrobit. Treba to izdržati i fizički.

borba na viteškom turniru

Viteški turniri

– Krv ti proključa već kad se nađeš usred te mase, kad staviš kacigu na glavu i naglo ti se suzi vidno polje, a oko tebe stotine boraca. Tada krene adrenalin, prođu te trnci i tek u tom trenutku se doista nađeš u srednjem vijeku. Oklop je težak, oružje također, trebaš doista biti jak i u formi, a da stvar ne ostane na glumi, uveli smo i sportsku crtu – organiziramo prave viteške turnire, čiji je ishod, za razliku od tijeka inscenirane bitke, potpuno neizvjestan – tumači Ivan, koji je u tim okršajima postao pravi majstor.

– Sve se odvija po pravilima. Moraš biti potpuno oklopljen, a kategorije ovise o oružju kojim se koristiš, primjerice – kratki mač i štit ili dugi mač. Baš kao što se Mirko Filipović diže u rangu ovisno o rezultatima koje je postigao tijekom karijere, isti je slučaj i s nama. U borbama jedan na jedan, koje traju između minute i minute i pol, cilj ti je protivniku zadati što više udaraca, pri čemu su, iz sigurnosnih razloga, zabranjeni ubodi. Na turnirima u Hrvatskoj sam često pobjednik, a redovito se plasiram među najbolja tri natjecatelja. U Mađarskoj sam se istaknuo među borcima iz cijele regije – došao sam do polufinala, a taj uspjeh ostvario sam i u Poljskoj, u kategoriji dugog mača.

Osim turnira jedan na jedan, postoje i oni grupni – pet na pet ili deset na deset, a cilj je srušiti protivnika na tlo. – To je prilično teško, a pobjednička ekipa je ona koja ostane na nogama. Tu zna biti svega – smije se Ivan. – Iako su ljudi uvjereni da ima mnogo ozljeda, morate znati da smo doista dobro oklopljeni i da je potencijal da nešto pođe po zlu znatno manji nego tijekom najobičnije nogometne utakmice, a ozljede se manje-više svode na masnice i nagnječenja.

Ivan je već dvije godine i član Softball kluba Span

Nisu bitke jedini Ivanom hobi

Da bi održao kondiciju, Ivan trenira triput tjedno. Teretana i crossfit programi možda su u srednjem vijeku bili nepoznanicom, ali savršeno se uklapaju u zahtjevne izazove koje viteški turniri postavljaju pred našega oklopnika. Uostalom, osim bitaka iz davnih vremena, bavi se i skijanjem, snowboardingom, jedrenjem (pri čemu aktivno sudjeluje u regatama kao član amaterskih posada na krstašima), a zahvaljujući Spanu već dvije i pol godine bavi se i softballom.

Jedrenje je još jedna Ivanova strast

Dodamo li svemu tome i strast prema dobrovoljnom vatrogastvu, gdje s postrojbom, osim aktivnog sudjelovanja u uobičajenim aktivnostima, odlazi i na natjecanja te svoje znanje prenosi na nove naraštaje kao instruktor (naposljetku – čovjek nosi čin vatrogasnog časnika prve klase), a usto se stigne baviti i folklorom, plešući i pjevajući u Hrvatskom pjevačkom društvu Zelina – jasno je da Ivan vodi strastven i ispunjen život.

Kao pravi vitez, svoje je srce poklonio jednoj posebnoj dami, s kojom živi na Trešnjevci, a onamo se preselio iz rodne Zeline, da bi mu Span bio bliže. Kad bismo njegovu osobnost htjeli sažeti u jednoj rečenici, rekli bismo da nema toga s čime se Ivan ne može uspješno nositi.