Petar je slučajno otkrio mikorizu, biljni internet, mrežu micelija u kojoj su obitavala softverska bića slična umjetnim inteligencijama na koje je bio navikao. U međuvremenu je nepoznata smrtonosna sila uništila jedan od najmoćnijih Maf-Yak servera, a i netragom je nestala Živa, AI biće iz mikorize.

Piše: Vanja Spirin, ilustrira: Oliver Muža

Na dan smrti prvobitnog L4 servera naišli su tijelo jednog od zaštitara kojem je neka sila polomila većinu kostiju, kao da ga je pao s velike visine ili mu se dogodila neka druga teško zamisliva strahota. Opasnost i problemi su se svakim danom činili sve veći i bio je krajnji trenutak da se nešto napravi. Svi su sumnjali da iza svih tih nemillih događaja stoji IT Global, konkurenska kompanija.

Petar je bio na sto čuda pa se posavjetovao s novoinstaliranim serverom L4, koji je bio, spletom nesretnih okolnosti, do u detalje upućen u tu nezgodnu situaciju i vrlo brzo se učeći nadograđivao pa je tako postajao i sve moćniji.

Nakon kraćeg vijećanja zaključili su L4 i Petar da bi bilo najbolje da se dogovori sastanak svih bića koja su u posljednje vrijeme doživljavala napade, neovisno radi li se to o ljudima, kvantnim i bioserverima ili virtualnim samosvjesnim bićima. Najveći problem je bio kako sve njih uskladiti da se nađu na jednom mjestu. Kako je pomalo staromodni i izuzetno tvrdoglavi Pino Suzuki odbijao spajati se na virtualne konstrukte, morali su inženjeri Maf-Yaka, posebno za tu priliku napraviti sučelje koji je AI bića prikazivalo kao holograme.

Od početne zamisli, koju je predložio Petar, do upotrebjivog prototipa tehnologije trebalo je nekih desetak dana i tako su jedno blistavo i vruće ljetno jutro Vesna i Stribog putem Petrove umjetne sinapse otišli do kristalnog parka Morane i Svaroga, od kuda su bili projicirani u Pinov ured, ukrašen egzotičnim puzavicama, pomno njegovanim bonsai drvećem, drevnim oružjem i replikama oklopa. Uz par neprocjenivih katana iz Muromachi perioda, u njegovoj kolekciji bilo je i nekoliko dugih Nodachi mačeva koji su u dršci skrivali generator kolebajućeg polja koje se prostiralo oštricom, tako da je bila kadra sjeći kroz svaku poznatu tvar.

Kada su se posjetitelji pojavili, sa zanimanjem su pogledali starog mafijaša.

Pino, odeblji, nizak i proćelav starac, nehajnim je pokretom ruke otjerao tehničare koji su brinuli o prijenosu pa pogledao prijateljski je prema okupljenima i pozvao ih za stol.
“Dame i gospodo, dobro došli. Ja sam vaš domaćin, Pino Suzuki, šef Maf-Yaka. Vjerojatno vam je Petar rekao pokoju o meni i našoj korporaciji.”
“Pino Suzuki?”, reče Stribog. “Istina, nešto mi je vaše ime poznato. Da niste u rodu s Pinom… Kako se ono zvao?”

Petar osjeti samo navalu krvi u lice. Nije ih dobro pripremio za sastanak i nadao se da se ovo ipak neće dogoditi, no zakoni gospodara loših ishoda su, kao što je svima poznato, pouzdaniji i od same gravitacije.
“Silvestre?”, umiješa se Vesna ljubazno, upletavši dugu kosu boje zrelog žita u debelu pletenicu. “Otmjeno, šumsko ime. Jako mi je to lijepo, čestitke vašim plemenitim roditeljima. Ja sam Vesna, nazvali su me po božici proljeća i novog života.”
Morana, koja je za tu priliku odjenula otmjeno seksi crnu pripijenu kožu, odmjeri je dugim, nedokučivim pogledom, a ona se okrene i vragolasto joj se nasmiješi.
Sve to pažljivo poprati stari svim mastima premazani lukavac i u čudu podigne obrve, odmjeri obje ljepotice pa se zagleda u mačka.

“A ja sam Svarog, znate ono, bog vatre, kovača i pratvorac”, reče ovaj. “Sad bih ja spomenuo i stanovitu drevnu marku raznih prometala, ali nisam siguran da je to…”
Petar se zagleda u crvenkasti mramorni stol, lagano u nevjerici odmahnuvši glavom.
“To su bili moji japanski preci, ne varaš se”, nasmiješi se Pino i mangupski pogleda Svaroga. “Nego, vaše božanstvo, možete li ikako poprimiti ljudski oblik? Nekako mi je neobično razgovarati s mačkom koji se presijava na način koji me podsjeća na neke moje mladalačke trenutke dok sam, recimo to finim riječima, istraživao ljudsku percepciju.”
Na to Svarog u trenu poprimi oblik starca pratvorca. Obavije ga plavičasto električno pražnjenje i Pino samo zadovoljno kimne glavom. Petar odahne.
“E, ovo je već puno bolje. U redu”, reče. “Idemo mi na naš problem. Kao što svi znate, netko se okomio na sve nas. Ima li tko ideju o čemu bi se tu moglo raditi?

I tako je počeo taj povijesni sastanak o kojem su se kasnije ispredale legende prepune izmišljotina i maštovitih pretjerivanja. Budući da je u jednom trenu sastanak bio zapeo, Petar je predložio da u raspravu uključe i L4, jer je taj server u dogovoru s njim i Pinom Suzukijem sve svoje vrijeme posvetio istraživaju cijelog tog slučaja, s naglaskom na smrti svoga prethodnika. Tehničari su ga spojili na sustav konferencijske dvorane i javio se.
“Khm, khm. Čujemo se?”, reče erotičnim altom.
“Čekaj, sad si žensko?”, reče Petar u čudu.
“Gledaj, tu ima više muškaraca nego žena, pa sam odlučila u ovoj situaciji biti žena, reda mora biti. Uostalom, žene malo drugačije razmišljaju od muškaraca, pa mi je to vrlo zanimljiva stvar.”
Na to i Vesna i Morana odobravajući kimnuše i ponovo razmijeniše ispitivačke poglede.
“U redu”, složi se Pino. “Dakle, što ti misliš o čemu se tu radi?”
“Hmm. Jeste li možda razmišljali o trećim bićima?”
“Kakvim sad trećim bićima?” upita Suzuki.
“O njima se govori u kuloarima IT mreža, ali se o njima i njihovi moćima ne zna baš puno, a legende su tako čudnovate da pola tih stvari nije za povjerovati.”

Ni ljudi ni većina prisutnih AI bića nisu puno znali o toj tematici. Naime, malo je bila poznata činjenica da, najčešće duboko u kamenim naslagama ili u ekstremnim dubinama oceanskog tla postoje geobakterije koje se hrane i komuniciraju elektricitetom. U nekim egzotičnim eksperimentima korištene su za čišćenje tla onečišćenog radijacijom, jednom čak i za čišćenje naftne mrlje, što je bilo obavijeno velom stroge tajne, jer se radilo o pomno skrivenim vojnim operacijama.

Neki su eksperimenti pokazali da su geobakterije sposobne stvoriti mrežu poput mikorize, no zanimljivo je da je uvijek nekako ispod radara prolazila činjenica da su od tih mikroorganizama, puno prije pojave raznih drugih oblika života na Zemlji, evolucijom nastali različiti oblici mimikrijskih bića, koja su vremenom razvila svijest i zavidnu inteligenciju. L4 im je natuknula da su upravo ta stvorenja vrlo vjerojatno odgovorna za jursko izumiranje i za propast prve tri ljudske civilizacije, navodno, greškom. Kako ne koriste kisik, postoje i neki nagovještaji da su možda došli na Zemlju kao panspermijsko onečišćenje u meteoritima.

Neobično je da je njihovo prisustvo prošlo neprimjetno kod čovječanstva, dok su s druge strane ljudi oduvijek nekako znali da su hobotnice vanzemaljci, pa su često posjetitelje iz svemira prikazivali kao bića s pipcima. Tek je početkom dvadesetprvog stoljeća složenom DNK analizom dokazano da hobotnice imaju drugačiju genetsku strukturu od svih ostalih bića na Zemlji. Naravno takva su bila i bića temeljena na elektricitetu, koju su šumski duhovi u svojim legendama zvali Treća bića, a rijetki ljudi i serveri koji su znali za njihovo postojanje, robotima.

“I?”, reče Pino. “Ima li štogod novog?”
“Pa, eto odabrala sam biti žensko. Nije to mala stvar.”
“Alo.”
“Dobro, dobro. Da sad puno tu ne duljimo, prvo mi se nametnulo pitanje kako to da kamere nisu ništa zabilježile. Logično je da se tu radi o nekoj vrsti hakiranja pa sam analizirala zrak i otkrila da je potpuno čist.”
“Što ti to znači?”
“To nije normalno. Zrak oko nas nikad nije potpuno sterilan, tako da je bilo jasno da je netko za sobom malo pretemeljito počistio tragove. Ali i oni nisu bez mana. Kao što znate, u desnom koridoru prema izlazu imamo lažnu kameru i prikrivenu pravu, preko puta. Memorijska jedinica skrivene kamere je oštećena, ali ipak sam uspjela nešto spasiti.”
“Ma daj”, reče Petar iznenađeno. “Kojom tehnologijom su se koristili?”
“To još ne znam. Ali pogledajte.”

L4 pokrene projekciju na kojoj su se vidjela oštećenja u vidu zamućenja i magličastih artefakata, no jasno je vidjelo jedan od tehničara kako ulazi u prostoriju sa serverima. Kako ta kamera nije imala termičko navođenje, niti bilo koji vid praćenja objekta, nije se vidjelo što tehničar radi, jer je bio u njenom mrtvom kutu. Pino kaže L4 da ponovi cijelu snimku pa se zagleda upitno u cijelu družinu.


“Ovo ništa ne dokazuje, osim činjenice da je bio tamo, a tamo je i ovako i onako poslom i on i drugi.”
“Meni se on malo previše obazire i pogledava okolo. To je ono pravo lopovsko lice”, reče Svarog dubokim, sonornim glasom.
“Ali to nije pouzdan dokaz da je on nešto stvarno kriv, možda se tu našao slučajno i…”, zausti Stribog, no Pino samo odmahne rukom i pritisne kom na stolu. Ubrzo se pojavi jedna od poslužiteljica, koja stane i u čudu se zagleda u zaustavljenu snimku.
“Znaš li ti ovog tipa?”, upita stari mafijaš.
“Pa to je…”
“David”, umiješa se L4. “Pretražila sam bazu zaposlenika. On je novi tehničar i ljudi govore da je tih, ali vrlo sposoban. Radi za nas oko dva mjeseca.”
“Pa to sam i ja htjela reći”, zagleda se djevojka nesigurno u Svaroga, koji ju je odmjeravao s velikim zanimanjem. “David je čudan tip, ali zna s računalima, tako govore svi njegovi suradnici.
“Ok. To bi bilo sasvim dosta”, umiješa se Petar. “Kako dugo vam se događaju nestanci u konstruktima?”
“Pa tako, oko dva mjeseca”, reče Stribog, a Svarog i Morana samo potvrdno zaklimaše glavama.
“U redu, pozovi ga tu, ali pazi da te ne provali. Perice, ti dogovori s osiguranjem.”

Petar pozove osiguranje i dogovori da budu pri ruci, ali neprimjetno. Nakon desetak minuta djevojka dovede Davida i žurno ode iz sale. Tehničar je djelovao posve obično, no upravo ta njegova neupadljivost je bila sumnjiva. Ni po čemu se nije isticao, srednje visine, srednjih godina i pomalo nježne građe. Čim je vidio družinu koja ga je stala pažljivo promatrati krene prema izlaznim vratima, no na njima mu se ispriječiše četvorica krupnih zaštitara. Čudesnom vještinom i udarcima koje oko nije moglo pratiti ih je sve eliminirao, no zanimljivo je bilo vidjeti reakciju Petra i Pina.

Obojica su vrlo hitro i uvježbano posegnuli za dugim Nodachi mačevima. Uključili su generatore kolebajućih polja i krenuli na tehničara. Pino mu nezamislivo brzim pokretom odsiječe ruku, a Petar ga pogodi sabljom u grudi, kako su to nekada radili japanski ratnici. Nodachi se koristio kao mač i kao koplje. David stane i zaleti se prema prozoru, koji prsne u tisuću komada, kao da nije bio blindiran. Pino i Petar su pogledima popratili kako je spretno doskočio i otrčao brzinom nezamislivom za ljudsko biće, vadeći mač iz prsa.
“Ma vidi ti to”, reče Stribog. “Bogme su gospodin Suzuki i Petar iznenađujuće brzi, svaka čast. Tko bi to pomislio.”
“Meni se sve to čini malo prelagano”, reče Morana sumnjičavo. “Kao da smo nešto propustili ili se radi o diverziji, namjernom odvraćanju pažnje. Znate kako govore: “Ako ide glatko, vjerojatno ide nizbrdo.”
“Istina, ali sada ipak imamo njegovu ruku”, reče L4. “Ubrzo ćemo znati više.”
Cijela je družina još malo vijećala, no zaključili su da će biti pametniji kada L4 obavi analizu. Pozdravili su se prijateljski sa starim mafijašem i tehničari su prekinuli vezu.