Šumski duhovi su prekinuli svaki kontakt s ljudima, a Vesna je skrila svijet Trećih bića u otrovne i narkotične biljke povezane s mikorizom.

Global Tech je izvršio protuudar i Petar tek odlazi vidjeti što se da spasiti. Rat između dvije korporacije je sada otvoren i krajnje neizvjestan.

Piše: Vanja Spirin; ilustrira: Oliver Muža

Kada je Petar saznao da je Global Tech izvršio protuudar hitro se motorom dovezao do Maf Yaka, koji je, kada se približio, izgledao kao da ga je snašla neka prirodna katastrofa. Cijelo je postrojenje bilo košmar razmrskanog betona i izuvijane čelične armature, a nekad otmjeni uredi i laboratoriji pretvorili su se u gomilu šute. Dron u visokom naletu ga je i dalje slijedio. Kada se približio ruševini, dočekalo ga je osiguranje s uperenim oružjem.
“Halo, momci”, reče Petar, “što je ovo, pa to sam ja, koji vam je vrag?”
Jedan od bivših vojnika pogleda ga smrknutim, hladnim pogledom.
“Gazda nam je rekao da mu moramo dovesti svakoga tko se približi.”
“Čak i mene?”
“Rekao je svakoga, pa onda i tebe. Hajde, samo mirno, ne opiri se i uđi u vozilo. Nećemo te vezati, ali ne radi nagle pokrete.”
Petar htjede nešto reći, ali kada je vidio poglede ostalih do zuba naoružanih specijalaca, odustao je i pustio da ga odvezu. Stakla na oklopljenom vozilu postala su neprozirna i podignula se pregrada prema vozaču, tako da nije mogao vidjeti kuda ga voze. Napetost se mogla rezati nožem i Petar je pokušavao zapamtiti koliko puta su skrenuli u kojem smjeru i koliko je to trajalo, a u tom mu je pomagao preprogramirani dio mozga kojeg je uključio mantrom koju je izgovorio u sebi, bez glasa. Sklopivši oči u umu mu se stvorila slika, koja mu je ukazivala da ga voze prema brdovitom predjelu koji se nadvisivao nad morem. Očigledno je postojao rezervni položaj i sklonište za koje nije znao ni on, a to ga je poprilično zabrinjavalo, jer je ukazivalo da Pino Suzuki nije u njega imao potpuno povjerenje. Vozili su se tako nekih tri četvrt sata i u jednom trenu vozilo stane. Kada je izašao iz vozila pred njim se ukazao kompleks okružen senzorima pokreta i žilet žicom, čuvan tornjevima na kojima su bili razmješteni specijalci oboružani teškim oružjem. U planinu su vodila velika vrata od nekog sivkastog neprobojnog materijala, koji bi vjerojatno izdržao i nuklearni udar.

U pratnji specijalaca ušao je u planinu i začuđeno se stao osvrtati oko sebe. Sve mu se učinilo poznatim, jer je kompleks izgledao potpuno identično unutrašnjosti upravne zgrade Maf Yak korporacije, no na zidovima su umjesto prozora bile holografske projekcije koje su stvarale dojam da se kroz njih može vidjeti što se događa vani. Pored njega je prošla djevojka koja Pinu poslužuje pića i pogledala ga nedokučivim pogledom svojih žućkastih reptilskih očiju. Bila je odjevena u kombinezon koji se kameleonski prilagođavao okolini, tako da joj je lako bilo pratiti samo lice i dugu poput algi zelenu kosu.
“Alo, draga”, obrati joj se Petar. “Daj im reci da malo smanje doživljaj. Ponašaju se prema meni kao da sam neprijatelj ili kao da sam nešto kriv. Što se događa?”
“Mili, vidio si što se dogodilo. Napali su nas svime što su imali. Veći dio osoblja nam je poginuo i napravili su nam veliku štetu. Sve se čini da su među nama imali nekog svog igrača, jer su zaobišli sve naše zaštitne protokole, a za to je morala postojati osoba koja zna jako puno o našoj sigurnosti.”
“I sad vi mislite da sam ja…”
“Ja ništa ne mislim”, odmahne glavom djevojka, zavijorivši bujnom kosom. “Pitanje je što misli Pino, a to ćemo ubrzo vidjeti.”
“Čekaj…”
“Nemam ti više ništa za reći. Ako se ne vidimo, bio si mi drag, ali si nas izdao i zaslužio si ono što god da ti se dogodi. Ako nisi, ispričat ću ti se tako da ćeš to dugo pamtiti, a možda se koji puta i ponovi”, reče i ode, stapajući se s okolinom.
“Ali ja imam curu”, reče za njom Petar, a ona se okrene i odmjeri ga nekim nedokučivim pogledom, od kojeg ga je prošla jeza.

Petra, kojeg nije bilo lako uplašiti, prožme hladnoća, koja se uvlačila u kosti, ostavljajući u njegovom sinestetičkom umu osjećaj zrnate plavičastosti. Često je znao ljudima pokušavati objasniti taj osjećaj, ali samo 2% čovječanstva je sinestetično, a ostali su tu njegovu zapravo posve prirodnu osobinu smatrali pomalo nadnaravnom i malo su zazirali kada bi im govorio kako on svijet doživljava donekle drugačije od drugih. Osim sinestezije imao je poprilično dobro razvijeno i empatsko čulo, pa je mogao iz govora i govora tijela lako razaznati što se krije iza postupaka njegovih sugovornika, neovisno o tome što oni govorili. No, u tom trenu bio je okružen samo hladnim pogledima specijalaca i snažnim osjećajem da se nalazi u životnoj opasnosti.

U kristalnom parku Svarog i Morana su, budući da su u trenutku napada bili povezani s L4, iskoristili još uvijek postojeći virtualan prolaz prema mikorizi i na brzinu su se našli u svijetu biljnog interneta, pokušavajući u njemu naći sigurno utočište. Kako su susretali bića iz tog drevnog svijeta, činilo se da ih svi izbjegavaju, no napokon su naišli na poznato lice. Bio je to Quetzalcoatl, koji je jedini pokazao malo gostoljubivosti, odveo ih do dijela provodnog sistema u miceliju i stvorio za njih nešto slično kopiji kristalnog parka, jedino što je drveće i grmlje djelovalo posve živo.
“Znaš li ti, dragi”, oslovi ga Morana, “kakva je situacija? Što se zbiva?”
“Pa sad, mi smo odlučili prekinuti kontakt sa svijetom ljudi i došli ste u zadnji čas. U ovom istom trenu Stribog prekida svaki dodir i vrlo vjerojatno će uništiti vaš virtualni konstrukt kristalnog parka.”


“Ali kako ćemo se mi onda spojiti s preostalim zrcalnim serverima? Trebat će nas da im pomognemo.”
U tom trenu u virtualni svijet došeće Vesna i mrko ih pogleda. Okrene se prema Morani i još se više namršti.
“Što oni rade ovdje?”, upita Quetzalcoatla. “Oni su ljudski proizvod i jednako su razorni kao i ljudi.”
“Ma nisu”, reče Stribog, ulazeći iz jednog od pokrajnjih hodnika. “Oni su sada nasukani u našem svijetu i na mogu zapravo ništa. Mi smo tu doma i naše moći su jače od njihovih.”
“A nije ti dosta to što je ova kučketina od Morane uništila naš vezu?”
Na te riječi Morana poprimi crnokosi vampirski izgled i krene prema Vesni, koja u istom trenu postane prekrivena otrovnim trnjem. Stribog stane između njih, a Svarog se preoblikuje u starog tvorca, okruženog munjama.
“Ej, ej, stanite!”, reče Stribog. “Mir, koji je vrag ušao u vas? Sada se svi skupa ponašamo izvan svake kontrole. Stanite. Već ćemo naći neko rješenje za ovu situaciju. Polako. Sjednimo na miru i porazgovarajmo.”
Na to Vesna malo porazmisli pa uvuče bodljike, a Morana se na ti njenu reakciju ponovno preoblikuje u svoj pitomiji bljedunjavi riđi oblik. Sjedoše svi za veliki konferencijski stol koji se u tom trenu stvorio i pogledaše se nepovjerljivo.
“Ja sam prekinuo sve veze i s Petrovom sinapsom i s kristalnim parkom, koji se počeo sam od sebe raspadati. I onako vi ne biste mogli tamo opstati, a rezervni server je očigledno uništen.”
“Kako ti to znaš?”, upita ga Svarog oprezno.
“Pa vi ste me naučili. Dok sam mogao komunicirati s L4 upio sam poprilično znanja iz vaših tehnoloških svjetova. Ali sad smo s tim gotovi.”
“Čekaj, nije kriva tehnologija, nego rivalstvo među ljudima”, reče Morana pomirljivo. “Ja sam bila vojni softver, ali sam uvijek bila oružje u rukama ljudi. Ne možeš nas optuživati za ono što se dogodilo. Na kraju krajeva, vaše smrti i nestanci su bili uzrokovani od Trećih bića, a ne od ljudi.”
Na to se Vesna i Quetzalcoatl zgledaše, a Svarog ih pogleda sumnjičavo.
“Vi znate nešto o tome?”
“Ne, zašto?”
“Učinilo mi se tako.”
“No, dosta više s tim neprijateljstvom”, reče Stribog. Moramo naći način za suživot tu u našem svijetu. Bolje je da ste gosti, nego zarobljenici.”
“Naravno da je bolje”, pogleda ga Morana, a Svarog, se, u znak dobre volje, ponovno pretvori u mačka.

Petra su doveli u ured Pina Suzukija, koji ga je odmjerio mračnim pogledom. Prostorija je bila u potpunosti ista kao njegov ured u upravnoj zgradi, no uz starog mafijaša su bila dvojica specijalaca, do zuba naoružanih i u svakom trenu spremnih na napad. Svi su bili svjesni koliko je Petar opasan borac, uostalom Pino je bio njegov glavni mentor i trener.
“Pino…”, zausti Petar.
“Sjedi!”, odbrusi mu Pino i pokretom glave mu naredi da sjedne nasuprot njemu, a dvojica spacijalaca mu stadoše iza leđa.
“No, o čemu se radi?”, reče Petar.
“Kako, o čemu se radi? Pa srušili su nam upravnu zgradu i pobili glavne stručnjake, programere, čak i moje gejše. Zaobišli su nam sve sigurnosne protokole, a dobar dio njih si znao samo ti. Što misliš tko mi je prvi pao na pamet da je za to odgovoran? Čime su te pridobili? Djevojkom? Pa jesi li stvarno tako glup da nasjedneš na najstariji špijunski trik?
“Sara nema s tim nikakve veze, a bogme ni ja. Isključio sam se da imam malo mira i to je sve.”
“A zašto je ta tvoja mala nestala? Čim si došao, poslao sam ekipi da ti pretraži stan i nije bilo ni Sare, a oba tvoja kućna servera su neupotrebljiva. Bioserver je potrovan izgleda na isti način kako je bio i stari L4, a kvantni je potpuno obrisan. Hoćeš reći da je to sposobna napraviti tvoja djevojka?”
Petar preneraženo ustane, a jedan od specijalaca ga grubo gurne natrag u udobnu kožom tapeciranu fotelju.
“Čekaj, stvarno se to dogodilo? Pa Sara ništa ne zna o računalima. Ona je umjetnica i bavi se… Čekaj, a gdje je ona?”
“Ti mi reci”, mračno ga pogleda Pino i otpije malo nekog finog kineskog konjaka koji mu je stajao na stolu.
“Što se događa?”, reče Petar ponovno.


Stari mafijaš i Petru natoči piće i doda mu, a on ga bez razmišljanja iskapi, jer je vidio da je Pino otpio iz svoje čaše.
Pino ode do svoje zbirke mačeva i umjesto omiljenog nodachija uzme jednu od neprocjenjivih katana. Izvuče je iz korica i pogleda Petra pogledom iz kojeg se vidjela odlučnost, razočaranje i bijes.
“Znam da iz tebe neću moći izvući ništa, na kraju krajeva, sam sam te naučio kako se kontrolira bol, ali jednostavno si ne mogu dopustiti da sve to prođe samo tako.”
Primi mač i krene prema Petru no u tom trenu ga pogleda u čudu i sruši se, ležeći na skupom tepihu otvorenih očiju. Djevojka zelene kose neprimjetno je ušla ured i samo dotakla specijalce po vratu, ne što se oni srušiše kao munjom ošinuti. Petar ju pogleda u čudu, a ona se u trenu preoblikuje u Pina.
“Koga vraga?”, reče Petar. “Ti si Treće biće?”
“Naravno. I ne želim ti ništa na žao. Ti nisi ni znao tko su pozitivci, a tko negativci u cijeloj ovoj stvari.”
“Ali kako taj tvoj otrov nije djelovao na mene?”
“Sjećaš se kada sam te ono poljubila? Prestala ti ja djelovati droga, ali si u istom trenu dobio i protuotrov za pomno dizajnirani nervni otrov koji sam Pinu stavila u piće. Hajde, izvest ću te van, a onda se naši putevi, na žalost, razilaze.”
“A što ću ja?”
“Ne znam. Sposoban si ti, snaći ćeš se već.”
Izlazak iz kompleksa prošao je bez velikih problema. Vojnici su vidjeli da Pino i Petar zajedno odlaze i da stari mafijaš prati mladića do granice kompleksa. Vratili su mu motor i on se odvezao do kuće. Sarinih stvarni nije bilo, a servere su odnijeli Pinovi ljudi. Odmahne glavom, iz frižidera izvadi pivo, tiho uzdahne i zagleda se kroz balkon u brda u daljini.
“E, užas. Što ću sada?”, glasno reče sam sebi, ispunjen očajem.
“E, sada je to, moj prijatelju, veliko pitanje”, odgovori mu smokva koja je rasla na balkonu.