Hrvoje Englman, Hrvoje Gežin i Domagoj Pilčik bave se ribolovom. Puno je toga važno u ribolovu, gotovo sve osim samog ribolova. On je poštivanje, igra s prirodom. 

Svaka bajka ima svoj horor. Svaki horor ima mračne noći, izgubljene likove, samoću, vječni led, virove, strašne i zavodljive smrti, ludilo, otvorene rane, opasne zvijeri i junake. Ljubav. Medvjeda, divlju svinju i murinu povezuje jedno – ribolov. Naravno, kad su spanovci u priči.

Domagoj Pilčik i Hrvoje Gežin ponosno uz svoj ulov

– Znaš ono kada ti se u životu pojavi diler i prve ti doze daje besplatno, kao poklon. To traje dok se ne navučeš, a onda si gotov. Nema izlaza – kaže otvoreno o svojoj situaciji Hrvoje Gežin. Domagoj Pilčik se smješka s druge strane stola ispijajući svoju bijelu kavu. – Prvu sam podvodnu pušku dobio, onako, za probu – priča Gežin i dodaje kako je već nakon nekoliko mjeseci, na prvom sajmu podvodnog ribolova, kupio odijelo, masku, peraje i podvodnu pušku. Navukao se. Domagoj mu je ponudio tu pušku, ulaznicu za strast koja navede čovjeka da se svakom mogućom prilikom zavuče pod morsku površinu.

No, ipak, najveću je ribu izvukao Hrvoje Englman, igluna velikog 1,70 metara. Sabljarka je drugi naziv za to stvorenje koje nitko ne želi susresti pod morem. “Swordfish” je, pak, naziv filma u kojem se pojavi Halle Berry golih grudi. To je film koji se može gledati svaki dan. Englman lovi stojeći na čvrstoj podlozi, obali ili brodu. Cijeli život peca. Ne roni zbog bolnog uha, ali ga to ne sprečava da zabacuje udice u sve vode koje se nađu ispred njega, od Zagreba do Jadrana. Iako, što dalje od Zagreba, to bolje.

Hrvoje Englman sa sabljarkom 1,70 m dugačkom

Opasnost se pojavi kada je najljepše

– Dolje je mir. Nema nikakvog zvuka. Lijepo je – opisuje Domagoj i s tih nekoliko riječi objasni zašto se posvetio podvodnom ribolovu, zahtjevnom sportu koji nudi fascinantne scene, divne doživljaje, ali i opasnost. Pojavi se kada je najljepše. – Možeš stradati, da – dodaje Domagoj i nabraja neke od situacija u kojima stvari mogu poći krivo. – Možeš se prevariti s dubinom, zaroniti previše i ne stići na površinu. Većina slučajeva stradanja u podvodnom ribolovu se događa u posljednjem metru prije izrona, pri dubini od jednog metra. Zadržao si se predugo, nisi obratio pažnju, a onda je bilo kasno – tumači.

Onda, kao upozorenje potrebno svima koji namjeravaju zaroniti i objašnjenje onima koji samo odmahnu rukom na spomen podvodnog ribolova, spomene još opasnosti. – Pod morem imaš konope vezane za tijelo, primjerice onaj od bove koja označava da roniš na tom području, upozorenje za brodove. Zna se dogoditi da shvatiš da moraš izroniti jer ostaješ bez zraka i kreneš prema gore kad – ne možeš se pomaknuti. Konop je negdje zapeo. Ili se zapleteš, a ne primijetiš. Mirno kreneš na površinu i u jednom trenutku shvatiš da, ustvari, stojiš na mjestu, ne krećeš se – ispriča scenu strave. Na kraju doda ono što s obale uvijek izgleda kao razglednica.

Domagoj sa jednim od svojih kapitalnih morskih ulova

– Brzi brod, ispod mora si i čuješ da dolazi gliser, a ne znaš odakle ni kamo se kreće. Ili je to jet-ski. Nema veze što postoji propis o zabrani glisiranja unutar tristo metara od obale, uvijek se netko ne obazire na to. A moraš izroniti – podsjeti na ljudsku glupost i bezobzirnost preko koje mnogi prelaze niti ne primjećujući ozbiljnost posljedica koje može donijeti lakomisleno jurcanje gliserom ili jet-skijem uz obalu.

Domagoj je bio u situacijama kada se vraćao pod more i čekao da gliser prođe ili mahao prema gliseru da bi upozorio vozača na sebe.

Jednom je čak uperio pušku u vozača jet-skija kako bi ovaj shvatio da su u stvarno ozbiljnoj situaciji.

Podvodni ribolov je ulazak u drugi, predivni svijet

– Podvodni ribolov je sve, užitak, tišina. Ne postoji ništa od onoga što čini svakodnevicu. Pod morem si u sasvim drugom, predivnom svijetu – priča Domagoj.

Pod morem se, u zaronu, ostane nešto više od minute, možda dvije. Ovisi o treningu, fizičkoj predispoziciji. Na početku sezone, u proljeće, to je oko minute, a poslije se vrijeme produljuje. Pilčik uspije zaroniti i do 20 metara u tom vremenu. Uspio je zaroniti do 22,5 metara. Kaže da mu to nije rekord jer nije išao za tim. Naravno, vrijeme provedeno pod površinom jako ovisi o kretanju, svaki pokret smanjuje količinu kisika koju ronilac ima u plućima, ono čime raspolaže. Na dubinama se gube tople boje. Sve prelazi u tamnoplavu, sivkastu, a žuta i crvena nestaju.

i Hrvoje G. svog konja odnosno ribu za utrku ima

Hrvoje Gežin je na početku svoje karijere u podvodnom ribolovu, kako sam kaže kroz smijeh, ronio kratko, ali on je onaj tip koji pokuša baš ono za što mu se kaže da ne može učiniti.

Zato njega ne treba ubrajati u one koji se obeshrabre, naprotiv – on upornošću nasrće na prepreke. Oduvijek mu je podvodni ribolov bio izazov, nešto vrlo privlačno, ali se u to nije upuštao sve do dolaska u Span.

–  Na Yammeru sam shvatio da je Domagoj podvodni ribolovac i pitao ga o tome. Počeli smo razgovarati, a onda mi je rekao da ima pušku koju mi može posuditi da isprobam, ustanovim sviđa li mi se to uopće – opisuje svoje početke u podvodnom ribolovu. Dotad mu je ribolov bio zabacivanje štapom s obale. I nadmudrivanje sa stvorenjima ispod površine. Smije se kada priča o tome.

Da li je Domagoj glavni krivac što se i Hrvoje G. počeo baviti podvodnim ribolovom?

– Možda je to evolucijski ostatak u meni, ono doba kada su muškarci odlazili u lov kako bi nabavili meso za obitelj i zajednicu – priča Gežin. Kaže da često iznese dovoljno ribe za ručak. Prilično je teško uloviti ribu puškom. Gežin opisuje kako je jako puno faktora o kojima ovisi ulov, od toga kako je riba postavljena u odnosu na ronioca, pod kojim je kutom gađa, kakva su strujanja pod morem i brojnim drugim okolnostima. Njegovi trofeji teže do kilograma, odlična veličina za svaki tanjur.

Peca se od potoka pred zgradom do dubokog mora

Hrvoje Englman sa štapom koji zabacuje u prvi tren asocira na čovjeka koji mirno stoji i satima gleda u površinu vode, u plovke čiji nestanak s površine pokazuje da je riba zagrizla mamac, ali on je puno aktivniji ribolovac.

Hrvoje Englman netom prije bacanja ulova u more

Kod njega nema stajanja, nema ni trenutka mira. Otpušta i zateže rolicu s flaksom i mami ribu kretanjem mamca. I tako stalno, sve vrijeme kada je u ribolovu. Pritom napravi i pristojnu kilometražu krećući se obalom. Englman peca doslovno svugdje, od potoka ispred svoje zgrade pa do Jaruna i Šibenika. Za njega nema ograničenja, peca s obale, čamca, broda, vjerojatno bi i iz nekog otvorenog aviončića zabacio štap. Jedino, više ne peca na žive mamce. S tim je problematično jer ih treba negdje držati, a u stanu bi to značilo da se gliste nalaze u istom frižideru s finom šunkom i salatom. – Mali stan u Zagrebu ne podnosi crve za pecanje – kaže kroz smijeh.

Njegove prve uspomene vezane su uz pecanje u rodnoj Požegi. Za znatiželjnike koji žele znati gdje se u Zagrebu kopaju gliste, to se kupuje, dok se u mjestima izvan Zagreba crvi i gliste kopaju na đubrivu ili ispod velikog kamena koji dugo stoji ukopan u zemlji. – Pecanje je čovjek i njegova domišljatost, uz upotrebu tehnologije protiv prirode – ispucava svoju definiciju Englman.

Gežin osim podvodnog ribolova voli baciti i štap u more, rijeku, potok…ponekad zajedno i sa Englmanom

Gežin, koji peca i štapom, kaže kako je ključno to što nema čekanja pri varaličarenju. – Umjetnim mamcem stvaramo akciju – opisuje Englman. Dodaje da i kod njega, kao i pri podvodnom ribolovu, nestaju svi drugi problemi, a brine se samo o pecanju, odnosno o plimi i oseci, kurentu, oblacima, Mjesecu, kiši, mamcima koje čovjek ima ili nema, raznim situacijama. – Intuicija – ističe ono što određuje na kojem će mjestu zabaciti štap. – Puno je puta intuicija kriva i ne znači ništa što sam zadnji i predzadnji put na jednome mjestu vidio ribu, ali uvijek neki osjećaj određuje gdje ću zabaciti štap – otkriva kako odlučuje gdje će krenuti u natjecanje s ribom.

Da, rano ujutro se najbolje lovi, ribe tada najbolje grizu.

Ispod površine se nalazi puno toga fora, od kornjače do gole žene

Domagoj se smije pecanju na štap, kao zamorne probleme nabraja vjetar koji smeta, kišu i slične stvari i zagovara zaron kao najautentičniji način lova na ribe.

Najzabavnije što je vidio pod morem bila je gola žena, ali tu se ništa nije dogodilo. On je imao masku na glavi, a ona pametnijeg posla. – Kornjača, želva, totalno je fora – kaže te dodaje i morskog puža zekana među zanimljiva stvorenja koja se mogu naći ispod površine. – Uvijek postoji nešto – kaže, a svi se nasmiju jer znaju za priču o murini koja ga je ugrizla prošle godine.

Domagoj sa ribom koja će ubrzo postati slasni obrok vjerojatno njegovih ruku djelo

– Ožiljak je još uvijek ovdje – priznaje kako je bio neoprezan i brzoplet. Sam kaže ono čega je bio svjestan i kada ju je nanišanio – murinu je teško ubiti, no nakon što ju je pogodio, pri izronu ju je pokušao privući. – Čim sam posegnuo rukom prema njoj, u sekundi se okrenula prema meni i prostrujala preko strijele dugačke metar i pol da bi me ugrizla za ruku preko rukavice. Rukavica je izgledala kao da je skalpelom prerezana – opisuje. Na sreću, najviše mu je stradao ego, a murina je završila u brudetu.

Pouka za sve koji će je susresti u moru: murina je jako žilava i kad joj se odvoji glava od tijela, vilica puna oštrih zubi i dalje radi, grize.

Tijelo se grči i miče, iako više nije povezano s glavom, ispričao je Domagoj. Naravno da ga to nije spriječilo da poneku veže oko pasa ili stavi poput šala oko vrata. On gotovo cijeli život roni i peca, ide u lov. To je jednostavno obiteljski pokupio. Usprkos iskustvu, imao je dvije neugodne situacije. Jednom se preračunao, nije primijetio da je zaronio preduboko i ponestalo mu je zraka. Drugi se put upleo u konope, bovu koju je vukao kao oznaku. – Bio je to danak neiskustvu, nisam uočio, a onda sam shvatio da sam se zapleo. Prvo me uhvatila panika, ali pod morem nema mjesta panici. Smirio sam se, koncentrirao i ispetljao – priča o lošim iskustvima.

No, joga kojom se bavi posljednjih godinu dana koristi mu i za te situacije. Kondiciju skuplja na rolama kružeći oko Jaruna, a kao i Gežin, pluća trenira u sezoni da bi mogao dulje roniti. Gežin je jednom prilikom, tijekom nekog fizičkog posla, odlučio zadržati dah. – Nakon 14 sekundi pojavile su se zvijezde – smije se.

Loveći hranu najčešće se ostane gladan

– Ljudi znaju zeznuti ribu čak i kad je pripremaju na žaru. Ali, Hrvoje je odličan u tome – hvali Englman Gežinovo umijeće.

On, pak, masterchefom proziva Domagoja, a taj izbacuje toliko raznih jela u jednoj rečenici kao da je upravo napustio neku dalmatinsku kuhinju, a ne tastaturu u Spanu. I još krene u procjenu vina, priznajući samo crna vina. To, kako bi oponirao Gežinu koji ima svoj vinograd i proizvodi bijelo vino. Domagoj to, naravno, ne priznaje.

– Da, volim kuhati. Što god ulovim, u podvodnom ribolovu ili na drugi način, volim sam skuhati – kaže Domagoj zadovoljno se osmjehujući. Pritom, ono što smatra jelom za kuhanje jest sve osim kolača.

Englman tvrdi da je morska riba puno snažnija od riječne, njih je teško izvući pecajući.

Da li je završila u moru ili ipak na nečijem tanjuru, ne znamo, ali poznavajući Englmana za pretpostaviti je da se riba vratila doma

Onog igluna je izvukao nakon pola sata borbe. On voli ali stvarno sve. Poseban mu je doživljaj loviti na brzim rijekama, i to pastrve. To je tzv. fly fishing.

– Medvjed ti je prvi susjed – kaže Englman kroz smijeh i ispriča situaciju kada je ugledao medvjeda, na sreću dovoljno daleko. Divlja svinja koja se pojavila u skupini običnih bila je udaljena dvadesetak metara kada je pecao u Lonjskom polju. Tada je samo tiho krenuo unatrag, povlačeći se. To je bila jedina odluka koju je trebao donijeti.

Naravno da je Domagoj lovac, njemu bi i to bila prilika za dobar obrok, od paštete, kobasica i gulaša do raznih drugih delicija. Iako, nepošteno bi bilo reći da je Domagoj samo lovac, on se lovom bavi kako bi čuvao uvjete u kojima žive divlje životinje, hrani ih i osigurava im okruženje za normalan život. Onoliko koliko život uz ljude životinjama može biti normalan.

– Skoro nikad ne donosim hranu, ulov – priznaje Englman bez frke. Najčešće sve što ulovi, vrati u more ili rijeku, eventualno nekome pokloni. Uostalom, i on gladuje kada peca. Kada to spomene, misli na one temperature od minus 20 stupnjeva. – Ne možeš jesti sendvič. Smrzne se – opiše uvjete u kojima se pojavi na obali. Ali, dodaje i priču u kojoj je imao jako dobar ulov kada je udicu zabacivao kroz rupu u ledu. Sve su ribe tada došle do tog otvora i on ih je sve ulovio. I vratio u vodu. Sve je to ribolov. U ribolovu je gotovo sve posvećeno ribolovu, osim samog ribolova. On je poštivanje, igra s prirodom.