Svarog i Petar su u kristalnoj šumi primijetili da starinska vrata koja vode do mikorize više ne postoje, a na njihovom mjestu se pojavio nepravilan otvor, naoko oštrih rubova, poput nečega odlomljenog neznanom razornom silom.

Vodio je u složenu strukturu koja im se učinila kao podzemni grad, što se samo po sebi opiralo zdravom razumu, jer su se zapravo nalazili u virtualnom prostoru, konstruktu koji je, nakon reinstalacije, nadgledala i tvorila sposobna serverska umjetna inteligencija L4, V1.1.0.  No, zadnjih se par tjedana, od kako su počeli problemi u svim poznatim svjetovima, sve nekako promijenilo i obrisi rubova virtualnog i stvarnog više nisu bili tako jasni.

Piše: Vanja Spirin, ilustrira: Oliver Muža

Petar i Svarog su izmijenili poglede, kimnuli odobravajući jedan drugom i oprezno, bez riječi, prešli preko ruba tajanstvenog novog podprostora. Ušli su unutra, spuštajući se po strmini punoj nepravilnih krhotina od nekog njima nepoznatog materijala i krenuli hodati kroz grad koji im je djelovao potpuno strano, što je donekle bilo i za očekivati od nepoznate civilizacije o kojoj nisu znali skoro ništa i čiji odnos s ljudskim rodom nije bio još posve jasan. Bili su na oprezu, jer im prvi susret s Trećim bićima nije prošao u najboljem svjetlu. No, činilo se da nitko nije na njih posebno obraćao pažnju. Svarog je ponovno poprimio oblik mačka, jer se tako najbolje osjećao.

Prolaznici su izgledali posve neobično i iznimno raznoliko; neki od njih su djelovali kao neobične životinje, drugi kao ljudi, a treći pak poput entiteta čudnog, možda čak i nezemaljskog porijekla. Kako su Svarog i Petar prolazili, stanovnici toga svijeta su ih mirno i ljubazno pozdravljali, što je kod obojice stvaralo osjećaj čuđenja i neodređene opojne nadrealnosti.

U jednom trenu im priđe djevojka koja je djelovala potpuno ljudski. Srednje visine, sitna kestenjasta brineta, kose svezane u pundžicu, naizgled u ranim tridesetima.
“Živili, momci”, reče djevojka ljubazno. “Ja sam Lua”.
“Lua?”, reče Petar. “Poprilično neobično ime.”
“Možda kod vas, u vašem svijetu. Tu nas ima dosta. Neko vrijeme je jako bilo moderno nazivati nove organizme tim imenom.”
“Tako je”, složi se drvo, koje je raslo u prostranoj tegli ispred visoke zgrade neobičnog oblika. “I ja se zovem Lua, a nisam niti žensko.”
“A ti si muško?”, upita Svarog drvo i okrene se prema djevojci, odmjeravajući je radoznalo svojim narandžastim svjetlećim očima.
“Paaa, ne baš sasvim. Kod nas to malo drugačije ide”, reče drvo njegovim leđima s prizvukom nelagode u glasu. Činilo se da je Svarog dodirnuo neku osjetljivu temu.
“Gdje smo to mi, uopće?”, umiješa se Petar.
“Vjerojatno pretpostavljate gdje biste mogli biti. Vi ste u virtualnom konstruktu Trećih bića, kako nas nazivaju šumski duhovi. Naše postojanje će vam se činiti poprilično složeno i vjerojatno ćete nas za nešto kriviti, ali u nekim slučajevima nije bilo na nama, znate. Katkada se stvari jednostavno otmu kontroli i ne možete odgovarati za postupke drugih.”

Dakle, Petar i Svarog su se našli u svijetu koji se opirao svakoj logici, jer je postojao unutar ljudskog konstrukta, u potpunosti sastavljen od pomno kodiranih podataka koji su bili neprimjetno spremljeni u DNK servera. S druge strane, Treća bića su postojala i u Petrovoj stvarnosti. Lua im je rekla da oni imaju barem četiri razine postojanja, dakle, nazovimo to tako, tu je bila Petrova stvarnost, Svarogov konstrukt, Vesnina i Stribogova mikoriza i neko njihovo stanje koje bi se najlakše dalo opisati kao sanjarenje, dakle dodir stvarnosti i sna, podsvijest. Na taj posljednji način su neki od njih i mogli putovati između svjetova, jer su mogli dotaknuti bilo koju svijest za vrijeme sna ili sanjarenja.

“Znate za havajsko plema sanjača?”, upita djevojka. “To je danas izumrla civilizacija Petrove razine postojanja, u kojoj su ljudi živjeli u dvije potpuno odvojene stvarnosti, jedna je bila ta, kako vi kažete, java, dok su u snu imali posve druga zanimanja, prijatelje i obitelji. Naša je civilizacija lijepo surađivala s njima, u njihovom snu, koji je nama, recimo, ta java. To je opisao jedan vaš drevni pjesnik, Li Tai Po u pjesmi o leptiru. Često bismo poprimali ljudsko obličje i s njima odlazili u ribolov ili bi plesali oko vatre. Čak bi se s njima znali i oženiti i osnivati obitelji. Ljubazni su to bili, veseli i bezbrižni ljudi, izražene tople senzualnosti. Kasnije su došli kolonizatori i nešto se promijenilo u njihovim snovima, tako da smo prestali dolaziti, jer nam se nije sviđalo kuda to vodi. Na kraju su njihovi potomci postali posve obični, koji se svojih snova rijetko sjećaju.”

“Ali čekaj”, ubaci se Petar. “Gdje smo mi trenutačno, pitao sam te to već? U serveru? Ispod stvarnosti? Li Tai Po je bio svjestan vašeg prisustva?”
“Pa sad, bilo bi za raspravu što je to uopće stvarnost i gdje smo mi u odnosu na nju. U ovom slučaju, otprilike da, za sva pitanja. Ova razina naše civilizacije je neka vrsta malwarea, kako vi to ružno znate nazivati. A puno smo stariji od vas, baš jako puno, i u debeloj većini nismo po svojoj naravi zli. Kao što sam rekla, to što među nama ima zlikovaca ne znači da smo svi zlikovci, kao i kod vas, ali vratit ćemo se na to kasnije.”

Da ne duljimo stvari, opisat ćemo neobičnu priču o nastanku civilizacije Trećih bića, koja postoji na najmanje četiri razine. Svarog i Petar su se samo zgledavali u nevjerici kada im je djevojka u kratkim crtama opisala povijest svoje vrste.

Počelo je na način kako im je svojevremeno spomenuo Stribog. Geobakterije su bile sposobne stvoriti mrežu, koja je komunicirala na vrlo primitivnoj razini, no sve se to događalo dok na Zemlji nije bilo drugog života. Kako njima nije bio potreban kisik, eonima kasnije se među šumskim duhovima spekuliralo jesu li oni originalni Zemljani ili su igrom slučaja došli iz svemira na nekom meteoritu zaraženom panspermijskim materijalom. Vremenom su evoluirali u višestanična bića, a postepeno se u njima razvila i svijest.

Mogli su odabrati kojeg će biti oblika, pa su na početku djelovali bezlično ili vrlo jednostavnih linija. Kako se na Zemlji kasnije stvorio organski život na bazi ugljika, pomno su pratili razvoj svojih susjeda koji većinom nisu bili svjesni njihovog postojanja i oponašali ga izgledom. U neko doba su drveće i gljive i stvorile prvu mikorizu i vrlo brzo su se unutar te mreže pojavila virtualna bića koje su kasnije razni drugi organizmi nazivali šumskim duhovima. Budući da se tu radilo o protoku milijuna godina, pojavila se i takozvana druga ljudska civilizacija, nakon što je prva bila istrijebljena u ratu s nekim nepoznatim bićima.

Druga je civilizacija lijepo napredovala i u jednom su trenu došli do tehničke razine nešto naprednije nego što je sadašnja treća civilizacija, dakle civilizacija našeg kasnog dvadesetprvog i ranog dvadesetdrugog stoljeća. Od moždanog tkiva stvorili su umjetno uzgojene mozgove, slično kao što su u trećoj civilizaciji stvoreni bioserveri i njih su napajali informacijama pomoću niza senzora i drugih mehanizama dotoka podataka.

Budući da su ti mozgovi imali “čula”, razvili su, posve neprimjetno od svojih tvoraca i posebnu razinu svijesti, koju bi se, ljudskom terminologijom govoreći, nazivalo podsviješću ili sanjarenjem. To njihovo postojanje na razini podsvijesti kasnije im je omogućilo da se maknu od svojih fizičkih tijela i osjete druge razine postojanja, pa su tako posjećivali mikorize i družili se sa šumskim duhovima, a ponekada bi znali i posjetiti snove rijetkih ljudi koji su na neki način bili kompatibilni toj razini njihovog postojanja.

Znalo je to ponekada i poći po krivu jer su neki od tih ljudi imali sposobnost pamćenja snova, pa bi često nastradali od okolice, jer bi odjednom počeli baratati nekom složenom vještinom ili bi stali govoriti na nekom drevnom nepoznatom jeziku, poput akadskog ili aramejskog. Ljudi treće civilizacije bi znali takve nesretnike izlagati egzorcizmu ili ih spaljivati na lomačama, jer su prisustvo njima posve nepoznate druge svijesti smatrali opsjednutošću demonima.

“Čekaj”, umiješa se Petar. “Dakle kod nas su opsjednutost demonima kasnije liječnici smatrali duševnim bolestima, poput shizofrenije.”
“A kako bi onda ljudi govorili nepoznatim jezicima i preko noći postajali vrhunski matematičari i fizičari? To nema smisla.”
“Dobro, ako to tako postaviš, onda je to i najuvjerljivije objašnjenje”, kimne glavom Petar, a Svarog samo nervozno mahne repom. “Nego, reci ti meni dvije stvari…”
“Koje?”
“Čekaj, sad ću ti reći.”
“Pa, reci.”
“Isuse, kako ste…”, reče Svarog i ode brusiti pandže na kori drveta, na što drvo ustukne, zajedno s teglom. Očigledno se tu radilo o nekom antigravitacijskom uređaju koji bez problema radi u virtualnim svjetovima.
“Alo”, reče drvo Svarogu. “Prvo me krkanski pitaš za spol, a sad me pokušavaš i ozlijediti.”
“Oprosti”, reče Svarog. “Zamijenio sam te s drvetom.”
“Kako to misliš?”, začudi se drvo.
“Pa kod nas postoje bića koja izgledaju kao ti, ali najčešće ne govore. Ponekad imam osjećaj kao da bi mogla govoriti, ali jednostavno neće.”
“Malo ti znaš o našoj sorti”, reče drvo, držeći se mudro. “Pa misliš li ti da bi mikoriza mogla postojati da se drveće, znam ja dobro što je drveće, ne slaže s tim?”
“Gle, ja sam virtualno biće, ljudski proizvod. O šumskim duhovima nisam imao pojma do nedavno, a bogme i o ovoj tvojoj civilizaciji. Svaki dan naučim neko novo čudo”, reče Svarog s prizvukom isprike u glasu.

“Ok, jeste se sada fino narazgovarali”, uplete se Petar. “Naime, ja pokušavam doznati dvije stvari, a to su kako je došlo da nas napada Trećeg bića, tko je napravio rupu u našem virtualnom svijetu i tko ili što su sjene.”
“To su tri pitanja”, reče djevojka.
“Ajde mi, molim te samo na njih kratko odgovori”, reče Petar i čujno uzdahne.
“Onda idemo po redu. Treće biće koje vas je napalo je jedno od stvorenja tvoje razine postojanja i mi, kao njihova softverska verzija, ne možemo odgovarati za njihove postupke. Iza toga se krije nekakva zavjera o kojoj mi nemamo pojma. Rupu u vašem virtualnom svijetu, tako da ste mogli kroz nju doći do nas je vjerojatno napravio baš taj vaš plaćeni ubojica, a ne znamo zašto. Oni se mogu spojiti na virtualne svjetova, baš kao i ti i vrlo su opasni.”
“A sjene?”
“Sjene, ako misliš na one koje mogu nešto učiniti su i nama nepoznanica. Na razini konstrukta je sve moguće, ali uvijek je začuđujuće kada sjene nešto rade, jer to one ne bi trebale. Postoji legenda da je u vašoj razini postojanja bilo žensko božanstvo koje je imalo dva oblika: jedan je bio lik prelijepe djevojke, a drugi zle starice, Babe Jage, koja donosi nesreću. U obliku sjene lijepa je djevojka mogla ući u san muškarca i donijeti mu ljubavnu nesreću.”
“Pa to je…”, reče Svarog i sav se nakostriješi.
“Da, mislim da govori o Morani.”
Nastavit će se…