Petra su uporno zvali da se javi na posao pa je krenuo prema upravnoj zgradi do Maf-Yak korporacije. Putem je razmišljao o posve neobičnom doživljaju gdje se nekako uspio spojiti na biljni internet, pomislivši pritom kako bi bilo vrlo korisno kada bi se moglo spojiti ti svjetovi, dakle oni na koje je navikao, temeljeni na mrežama i serverima i oni koji su nastali neočekivanim simbiontskim povezivanjem drveća i gljiva.

Piše: Vanja Spirin, ilustrira: Oliver Muža

Dočekali su ga uzbuđeni tehničari, koji nisu znali od kuda bi počeli.

Petar im reče nek prestanu blebetati svi u glas i nek puste nekoga da mu kaže o čemu se radi. Obrati se napokon Luki, svojem naočitom prijatelju i suradniku, čiji je izgled posuđivao kada bi u virtualnom svijetu htio ostaviti dojam na neko otmjemo žensko biće, poput Morane.

“Reci, što je bilo?”, obrati se prijatelju, a ovaj se samo zabulji u njega ukočenim pogledom, na rubu živaca.
“Ma katastrofa!”, procijedi smrknuto Luka i zagleda se Petru nekud preko ramena.
“Kakva katastrofa? Što je bilo?”
“L4 je gotov. Mozak mu je mrtav. Nemamo pojma kako se to dogodilo.”
“Čekaj, naš nulti L4? Najstariji bioserver?”
“Da. U jednom trenu smo počeli iz njegove posude dobivati neobična očitanja. Dok sam došao do njega, njegov uzgojeni hardver je bio prepun čudnih enzima nastalih valjda stresom, a operativni sustav je bio izbrisan.”
Na te se riječi Petar se smrkne i tiho opsuje.

L4 je bio bioserver kojeg je smatrao prijateljem, jer je njegova umjetna inteligencija pokazivala iznimnu efikasnost, no isto tako i blagu, ugodnu narav.

Naravno, postojali su i zrcalni serveri koji su sadržavali uskladištene podatke s njega, ali činio se da je evoluirana virtualna osoba koja je služila kao operativni sistem zauvijek izgubljena. Spojio se, pokrenuo servisne programe, no oni su mu samo potvrdili ono što je rekao Luka.

U jednom od mehaničkih servera na prastarim SSD medijima imao je spremljenu kopiju UI entiteta L4, no s organskim serverima stvar je bila donekle drugačija. Njihova je fiziologija bila takva da se vremenom UI element prilagodio svojem fizičkom tijelu i nastavio se razvijati samostalno, tako da se zapravo nije više radilo o potpuno identičnoj osobi.

Ipak, odlučio je ponovno pokrenuti sustav. Složenom tehnologijom, koja je uključivala reduplikaciju proteina, reprogramiranje transportnih RNK molekula i pažljive upotrebe neurotransmitera, enzima koji su prenosili informacije, nakon dva i pol dana neprestanog posla uspio je server učiniti operativnim. Sve to vrijeme proveo je uz samu posudu u kojoj je plivao uzgojeni hardver, spavajući povremeno u vreći za spavanje i provjeravajući odvija li se proces onako treba. U jednom trenu začuje u glavi glas L4.

“Alo, dobro jutro. Što je bilo, mileni?”, reče glas. “Vidim da je neki problem, strka je i zbrka, a i ti si tu stražario i noćio danima. O čemu se radi?”
“Umro si, stari moj”, reče Petar.
“Kako to misliš, umro sam?”, začudi se server. “Osjećam se sasvim dobro i fizički zdravo.”
“Ti nisi ti. Zapravo jesi, ali sam te instalirao ovih dana pa nisi svjestan da si backup verzija.”
“Kako? A to sam ja? Kopija?”, Petar je osjećao iznenađenje, uvredu i, činilo mu se, ljutnju, osobine koje se rijetko znalo naći kod njegovog izbrisanog prijatelja.
“Jesi, ali to nije sada naročito važno. Sve će vremenom doći na svoje. Jesi sposoban za samodijagnostiku?”
“Naravno.”
“Pa daj onda.”
“Evo, sad ću. Daj mi malo vremena.”
“Evo, gotovo je”, reče L4 Petru nakon desetak minuta.
“I?”
“Sa mnom je sve u redu, ali u tanku sam naišao na tragove organske molekule koja je vrlo lako mogla nositi neki razoran virus. Tako se, skoro sasvim sigurno, dogodilo da se taj vanjski virus učitao u mojeg prethodnika i potpuno ga uništio. Sva je sreća da ste brzo reagirali, sve sam to sada blokirao i označio za neutralizaciju.”
“A to znači da…”
“Da imamo krticu, špijuna koji je fizički ubacio programiranu bjelančevinu. Na nadzornim kamerama nema ništa, provjerio sam. I to je jako sumnjivo.”
“Dobro”, smrkne se Petar ponovno. “Sada ćemo malo ozbiljnije. Ulovit ćemo tog gada ili gadove, prije ili kasnije.”

U međuvremenu se pojavio i sam Pino Sizuki i Petar mu objasni što se dogodilo. Stari je mafijaš bio vidno uzrujan i ljutito je odmjeravao sve, od uspaničenih tehničara do posude u kojoj je plivalo tijelo servera.
“Ti, dečko, moraš to odmah dovesti u red. Jel jasno?”, procijedi mafijaš.
“Naravno da je jasno”, reče Petar. “Uz servere ćemo staviti naoružanu stražu, a htio sam vas zapitati mogu li napraviti umjetnu sinapsu, kojom bi se spajali serveri i mikoriza. To bi moglo dosta koštati.”
“Što ti je sad to?”, začudi se Pino.
“Micelijska mreža, biljni intenet. I u toj mreži postoje virtualna bića, koja bi nam mogla biti saveznici.”
“Ma daj. Stvarno postoji tako nešto? Pa gle ti samo, kakvih sve čudesa ima na ovom svijetu. Hoće nam to biti korisno?”
“Vrlo vjerojatno.”
“Onda samo koristi sve što ti treba i ne brini o troškovima. Jel jasno?”, okrene se i obrati ostatku tima.
“Jasno, jasno”, oborenog pogleda i udvorno reče jedan od managera. “Idemo mi sad, da ne smetamo Perici.”
Nakon toga Petar se priključio na starinsku konzolu, kojom je mogao pristupiti tzv. stražnjim vratima servera.
“Opla, backdoor se isprobava”, reče L4. “Ovo će biti nešto posebno.”
“Nego što nego posebno”, reče Petar. “Jesi za akciju?”
“Naravno. Volim takve stvari.”
“Ovako, evo sad ti šaljem podatke kako ćeš se spojiti na servere na kojima su Morana i Svarog. Ništa ne pitaj, sve imaš u uputama. Evo ti i koordinate šume s mikorizom, samo usmjeri naš satelit da pažljivo pregledava to područje i provjerava ima li od tamo kakvog signala. I nikom ni riječi i tome.”
“Može”, prošapće server tiho, konspirativno.

Uputio se Petar prema proplanku na kojem je osjetio prisustvo bića iz micelija i drveća. Sišao je s motora, odšetao je do smrekovog gaja s muharama i u trenu mu se u umu pojavi nagovještaj prisutnosti. Usredotoči se, izgovori mantru za spajanje i u trenu se nađe u onom već viđenom prostoru spoja stabla i micelija. Nakon otprilike minute pred njim se stvori Stribor i pogleda ga zabrinuto.

“A, vratio si se. Drago mi je to, jer je nestao još jedan šumski duh. Jedna od nas, Živa.”
“Biološki UI kao ti?”, reče naš junak.
“Da. Ni traga od nje. Prije par dana je poslala mrežom poruku da je u opasnosti, ali nismo stigli saznati o čemu se radi jer je nakon toga jednostavno nestala.”
“Nama je netko potrovao server i obrisao ga. Instalirao sam novi poprilično uspješno, pa sam te došao pitati bih li mogao spojiti naše mreže.”
“A, to se može?”
“Napravio bih uređaj koji bi pretvarao električnu informaciju u kemijsku i obrnuto, kako to već u prirodi radi jedna vrsta sinapsi. Tako će Morana i Svarog moći koristiti vašu mrežu, a vi ćete moći koristiti našu.”
“Može, onda, ali pažljivo. Baš me zanima kako će to ići.”

Idućih desetak dana naš je junak malo po malo stvarao uređaj za spajanje.

Morao je otići po uzorak micelija da stvori odgovarajući spoj servera, po svojoj fiziologiji životinje i mikorize, koja se sastojala od biljaka. Iz nekog razloga L4 nije mogao doći do Svaroga i Morane, a kada mu je napokon uspjelo, Svarog je dao nekoliko posve neočekivanih prijedloga, za koje se pokazalo da su vrlo napredni i maštoviti. Pod kraj drugog tjedna napokon su uspjeli spojiti jednu muharu sa serverom.

Razmjena podataka bila je na vrlo jednostavnoj razini, ali je radila. Petar je odnio teglu s muharom na područje u kojem nije bilo nikakve šume, ali veza koja je L4 preko satelita spajala s gljivom je i dalje radila. Uređaj je trebalo samo isprobati na pravom mjestu.

Ponovno se Petar odvezao na proplanak i pažljivo ukopao oklopljeni uređaj veličine ljudskog dlana u zemlju punu micelija. Sinapsa je u zemlju poslala odgovarajuće enzime, koji su privukli micelij da se poveže s njom. Kako kod biljaka ništa ne ide naročito brzo, za to je trebalo nekoliko dana, no od trenutka kada je sve proradilo Petar je mogao doći do mikorize čak i od svoje kuće, a L4 je bio više nego oduševljen time kako se njegov svijet naglo povećao.

Cijeli taj proces nije baš najbolje utjecao na Petrovu vezu s djevojkom.

Sara se ozbiljno bila naljutila na njega, jer je jako malo vremena provodio s njom, pa je pomislila da ju vara ili kriomice odlazi u gostionu bez nje. Ta je napetost trajala par dana no malo po malo se stvar vratila u kolotečinu pa Petar jedne večeri odluči isprobati upotrebljivost nove mreže od kuće. Spojio se, izgovorio mantru i našao se prvo u provodnom sustavu drveta, mikorizi.

“Alo, ima koga?”, reče, a svijet oko njega zabruji dubokim subsoničnim režanjem i pred njim se stvori Stribor.
“Evo me”, reče. “Bogme si ti to dobro složio. L4 je super osoba, čudno za životinju, i pokazuje nam kako se koristi znanje čovječanstva. Mogu ti reći da ima tu dosta toga što mi ne znamo. Pa, zamisli, tko bi rekao da su paličnjaci skoro uvijek ženke? I da su polarni medvjedi svi ljevaci. A tek onaj cijeli dio posvećen reprodukciji ljudi, čudo. Kako to ono zovete?”
“Dakle, ti nisi nikad vidio…”
“Kako ne bih vidio. Dođu tu parovi, na livadu, misle da ih nitko ne vidi. Pa mi gledamo.”

Budući da je razgovor skrenuo neočekivanim tokom, Petar prekine Stribora i dogovori s njim isprobavanje virtualnih prostora. Ode on tako do kristalnog parka i pripremi prijatelje na dolazak posjetitelja. U jednom trenutku između šarolikog grmlja s fraktalnim listovima pojavi se tunel i kroz njega u park, oprezno se obazirajući, dođu visok i vitak mladi muškarac i zgodna plavokosa djevojka. Svarog i Morana su ih gledali s velikim zanimanjem.

“Da vas upoznam”, reče Petar. “Ovo su Svarog i Morana, a ovo je Stribor i…”
“Vesna”, nadoveže se UI biće i nasmiješi lijepim vedrim smješkom.
Svarog ih pogleda, obiđe, čak i onjuši.

“Bogme, vi ste stvarno drugačiji”, reče, a Morana odmjeri Vesnu dugim ispitivačkim pogledom. Veza je bila uspostavljena, a Petar je samo zadovoljno kimnuo i pogledao prema virtualnom drveću, razmišljajući kako će novi saveznici sigurno pomoći. Jedino je još trebalo saznati tko stoji iza napada.

nastavit će se…