Što je to malo, ćelavo i ide amo-tamo putanjom koju može pratiti samo uvježbano oko spareno s fantastično utreniranim ostatkom tijela? Kako jedan zid i jedno polje mogu jamčiti čišćenje od stresa i stabilnost duha? I kakve veze sa svim tim ima Petar Galeković, Spanov čovjek za poslovna rješenja?

Kako bismo doznali više, odlučili smo ga “prorešetati”, a na kraju smo, ponukani odgovorima, i sami odlučili – moramo kad-tad probati zaigrati “odbijanca”.

– Već četiri godine igram za našu momčad – našalio se Petar kad smo ga pitali o tvrtki u kojoj je ostvario svoje potencijale. – Zapravo, ja sam ti akvizicija koja je u Span preselila zajedno s Infocumulusom, a onda se s njim, nakon dvije godine prijelaznog razdoblja, asimilirala u sustav – smije se. Sportski tip, ali, prema vlastitu priznanju, nekako sve manje kako idu godine, ovaj uspješni direktor za poslovna rješenja nije mogao izbjeći našu rubriku. Naime, kopajući po hobijima i strastima Spanovih uzdanica, načuli smo da u našim redovima postoji čovjek koji voli nabijati lopticu u zid. I tko bi mu onda odolio? Dakako, da i to odmah razjasnimo, nije riječ o krpenjači koju šutneš nogom i nadaš se najboljem.

U Spanu, Petar je direktor poslovnih rješenja

Kad govorimo o nabijanju loptice u zid, mislimo na punokrvni sport, i to jedan od vjerojatno najzahtjevnijih koje je čovjek ikad izmislio.

Squash – riječ je to koju smo jednostavno preuzeli, valjda frustrirani bezuspješnim pokušajima njezina prevođenja na hrvatski, a najbolje bi se dala opisati kao… Hm, pa da budemo iskreni, za one koji nikad nisu prisustvovali tom dinamičnom srazu iznimno brzih pojedinaca, možda bi bila korisna usporedba s tenisom, ali na raspolaganju vam je samo polovica terena, najčešće u dvorani, a ondje gdje bi inače bila mreža, ustobočio se zid. Jasno, oba igrača nalaze se pred njim, u istom polju, i jedan drugome na “tanjur” šalju ubojite udarce, plasirane reketima manjih od teniskih, pri čemu se loptica, manja, manje skakutava od one žutozelene, k tomu i potpuno “ćelava”, odbija od zida i lako može iznenaditi protivnika. Bilo da je ne uspiješ vratiti natrag u zid ili ti odskoči više od jednog puta – gubiš bod.

Ali Petre, zašto baš squash? – Pa, nije baš da sam provodio komparativnu analizu sportova kojima bih se mogao baviti pa se, eto, na kraju, odlučio za onaj koji je pobijedio u najviše kategorija. Znaš ono kad studiraš pa moraš odraditi i tjelesni, ali, da ne ispadne da nemaš izbora, ponude ti razne aktivnosti, poput planinarenja na Sljeme ili odlaska u teretanu? E pa meni su, eto, ni krivom ni dužnom ponudili squash. Činilo mi se to zanimljivim pa sam odlučio probati. Kad sam jednom zaigrao, trajno sam se zarazio – kroz smijeh će Petar.

Cro team na ETC 2014. godine (Izvor: Hrvatski squash savez)

– Zahtjevan je to sport, vrlo dinamičan, jako intenzivan u kratkim vremenskim odsječcima i iziskuje izvrsnu tjelesnu spremu. Jednostavno, ne da ti da ni u jednom trenutku u mislima odlutaš. Stalno se događaju iznenađenja, a ja sam se u svemu tome prepoznao i shvatio cijelu stvar kao veliki izazov. Kad se latim nečega u čemu se nađem, proradi ona upornost, onaj inat – kad si zacrtaš da će biti onako kako ti hoćeš, ma koliko za to morao trenirati – u dahu će naš “reketaš”.

Pomoglo je i to što je atletski tip, a kako je oduvijek bio dobar s reketom te usto sklon kombinatorici i taktičkom promišljanju, bez kojega nema dobrog igrača, brzo je napredovao.

K tomu, u Hrvatskoj je u to doba taj sport tek bio u povojima pa je Petar bio jedan od onih koji su, tijekom tog pionirskog razdoblja, pomogli da se proširi. Temeljit kakav jest, kad se nečega uhvati, ne pušta. Rezultat? Ulazak u reprezentaciju.

Europsko timsko prvenstvo 2016. godine u Poljskoj, nakon meča sa Češkom (Izvor: Hrvatski squash savez)

Sreća je bila u tome što je u početku imao prilike trenirati sa stručnjakom uvezenim iz Engleske, kolijevke squasha.

Nakon liga, turnira i svega što ga je natjeralo da se ozbiljnije posveti sportu, ulazak u nacionalnu odabranu vrstu bio je pitanje trenutka, a novi trener, ovaj put Austrijanac, stvari je pogurao do krajnjih granica.

Danas u Hrvatskoj imamo i prvog profesionalca, koji je, dakako, krenuo trenirati u najranijoj dobi, sa sedam godina. No Petar je u vrijeme svojih početaka već bio odrasta te je njegov uspjeh tim svakako veći. – U to doba nismo imali tradiciju na koju bismo se mogli osloniti, ali bilo je goleme volje i upornosti. Kako sport u Hrvatskoj nije bio razvijen, bilo je mnogo prostora za brzi rast i napredovanje na nacionalnoj razini. Za mene je to bila prekretnica. Natjerao sam se na tjelovježbu i kondicioni trening – sve je bilo u funkciji tog sporta. U to doba sam taman završavao s fakultetom i imao sam dovoljno vremena, tako da sam, od tri godine u repki, jednu odradio doista intenzivno – prisjeća se bivši reprezentativac.

Petrol Balkan squash championships 2019 u LJubljani u rujnu (Izvor: Hrvatski squash savez)

Više ne igra na toj natjecateljskoj razini, ali ga itekako ima na terenu.

Petra nipošto ne možemo otpisati. Taj još dugo neće u “staro željezo”, uvjerili smo se čavrljajući o sportu, njegovim blagodatima za tijelo i duh te svemu onome što ljudi, poglavito oni u zrelim godinama – i prečesto zanemaruju, uvjereni da je održavanje vlastitoga bića u izvrsnom “voznom stanju” nekako pri dnu ljestvice prioriteta. Petar je odavno shvatio da se i profesija i privatni život kroz aktivnost poput squasha mogu samo unaprijediti, iako mu bavljenje njime oduzima podosta vremena. Zašto?

– Dok igram, tijelo mi se strahovito umara. Squash je, uostalom, jedan od fizički najzahtjevnijih sportova. Ali um funkcionira potpuno drukčije. Dok se baviš putanjom loptice, ne razmišljaš o problemima. Naravno, za to vrijeme opušta ti se mozak, nestaju brige i cijeli si unutra. Ne postoji ništa drugo osim te loptice, koja te želi prevariti, a ti joj ne daš, nego je tjeraš da odigra za tebe. Nakon svega si opušten i lakše se suočavaš sa svim izazovima – vrbuje nas Petar, polako, ali sigurno, među one koji će na kraju, morati probati zaigrati.

– Ne moraš za početak ni biti u nekoj fantastičnoj kondiciji. Nije ti nužno ni predznanje, pri čemu mislim na neki drugi sport s reketom. Ma ništa – jednostavno, dok se fizički i tehnički ne utreniraš, skompaš se s nekim tko je na tvojoj razini i uživaš. Naravno, ti poeni neće u početku trajati dugo, ali daj si par mjeseci, godinu dana – i da vidiš! Ono što je i u početku bilo zabavno, vrlo brzo postaje još zabavnije, uz tendenciju kretanja prema neupitnoj neodoljivosti – smije se.

Petrol Balkan squash championships 2019 u LJubljani u rujnu (Izvor: Hrvatski squash savez)

Igrat će i pod stare dane, ako ga zdravlje posluži.

Bit će to možda, kako voli reći, onaj “slow motion squash”, kakav katkada viđa oko sebe, na susjednim terenima. Rekreativni igrači raznih uzrasta, neki od njih u kategoriji “šezdeset plus”, bez ikakvog kompleksa uživaju u blagodatima discipline koja vam tijelo voli razbacati po cijelom terenu, a duh poslati ravno u “zen”.

– Ako se ljudi bave “trbušastim” tenisom, što fali “trbušastom” squashu? Nikad nisi star – entuzijastično nam tumači ovaj svestrani sportaš, koji se osim squasha bavi i planinarenjem, biciklizmom i skijanjem. – Svakoga tko se pokrene i potrudi pronaći neku tjelesnu aktivnost koja mu odgovara, nagradit će vlastiti organizam.

I što onda reći za kraj? U zdravom tijelu zdrav duh? Važno je sudjelovati? Pobijedi samoga sebe? Ma što napisali, čime god od navedenog završili ovaj intervju, nećemo pogriješiti. Možda, najjednostavnije – budite kao Petar.