Fotoreporter Zoran Marinović predstavio se u galeriji Lauba ciklusom fotografija “Minuta šutnje”. Fotografije prikazuju ljude koji prstom na ustima komuniciraju univerzalni znak „Pssst!“. Tjeraju da stanemo i razmislimo o planetu na kojem živimo. Jer, to nije problem koji se dešava negdje drugdje, to je problem koji se tiče svih nas.

Kako je nastao ciklus fotografija „Minuta šutnje“?

– U početku nisam razmišljao tako da ću te fotografije ikada izložiti, tako da sam sretan što su one ugledale zidove galerije i ljude pred njima. Ja sam dokumentarni fotograf i ne uplićem se u zbivanja ispred fotoaparata. Ovdje je sve bilo sve suprotno, ja sam ljude zamolio da mi poziraju s prstom na ustima, što je znak šutnje, i zanimljivo je da su me svi razumjeli što hoću…

– To je jedini globalni znak, signal, koji svako razumije…a kasnije sam ga povezao s globalnim zatopljenjem koje je također globalni problem. Znači, ako gore naftna polja u Iraku, dim koji ode u ozon, on ne ostaje u Iraku.

KAJARA, IRAK

Tko su ljudi na slikama?

– Ljudi pred objektivom je bilo više nego 200, pa sam radio selekciju. A ljudi su od svugdje, od hipstera iz New Yorka, šerpa s Himalaja do ribara iz Indonezije. No s obzirom na to da je konflikt nešto što mene profesionalno najviše zanima, ta konfliktna područja koja su najtragičnija i najviše ugrožena…njih ipak ima najviše. Sirija, Irak, izbjeglički kampovi. Uz slike ide i kratak tekst kako bi promatrač mogao steći potpuni dojam i uhvatiti poruku.

– Naši luksuzi su nečiji pakao. Parfem, mobitel, krema za lice su sve stvari koje se nama podrazumijevaju, ali na žalost na nekim drugim mjestima upravo zbog tih stvari nečiji život postaje pakao.

Beni, Kongo

Kakav je tvoj stav prema tematici zaštite okoliša?

– Problem globalnog zagađenja se odnosi na sve, ne samo na one siromašne. Mi trošimo resurse dva planeta a ne jednog. I to će biti problem svima nama. Hrvatska je posebno lijepo mjesto i ljudi su uljuljani, nisu svjesni šire slike. Ali problem će vrlo brzo pokucati i na naša vrata.

Mato Groso, Brazil

Fokus tvog rada je dokumentarna fotografija. Kako je sve krenulo?

– Mislim da je foto reportaža esencija cijele priče, to je bitak. Trebalo je imati i sreće, ja sam imao dobre medije iza sebe, imam privilegiju da sam biram kamo ću otići i kada će to završiti. Primjer, ja sam zbog djece ratnika u Kongu u tri godine bio šest puta.

– U ovom poslu nemam sponzora. Putovanja financiram svojim honorarima. Sponzori žele lijepe stvari, ne sponzorirati konflikte. Zato mi je suradnja sa Spanom i Fujijem jedna lijepa suradnja, jer se te firme pokušavaju više otvoriti prema zajednici od bazičnog marketinga i PR-a.

Al Azrak, Jordan

Koje situacije su ti se najviše urezale u pamćenje u dosadašnjem reporterskom stažu?

– Najljepše stvari su vezane uz prirodu. Ledenjaci na Antarktiku, divlji konji na Patagoniji, vrhovi Himalaja, plemena u Etiopiji…to su te lijepe stvari.

-Najgori mi je osobno bio Kongo i ta priča koju sam radio dvije godine s djecom vojnicima. Ako djetetu uzmeš djetinjstvo to je najgora stvar koju možeš napraviti, samo gore od toga je ubiti ga. Njihov lajt motiv je strah, oni se boje svega i sve najgore stvari koje rade, rade zbog straha. Nema ni jednog predsjednika u Africi (Burundiju, Ugandi, Ruandi, Kongu…) koji ne koristi djecu vojnike. To su najbolji vojnici, 12 do 15 godina, napravit će sve što mu kažeš, ne razmišlja i slijepo izvršava naredbu. Od njih 10 samo trojica prežive prvu godinu.

Ituri, Kongo

Možeš se pohvaliti dobrim suradnjama – National Geographic, New York Times, Paris Match – kako je do njih došlo?

– To je onaj teži dio freelancea, uvijek si u potrazi za medijem koji će to objavljivati. Današnji dodatni problem je što postoje hrpe mladih fotografa, reportera, novinara, snimatelja koji će napraviti stvari besplatno samo da se objave na tim mjestima. I to je onaj zadnji čavao koji se zabija u taj lijes.

– Što se mene tiče to su neki stari kontakti i neki mediji koji drže do sebe, žele imati fotografije s potpisom. Manje ili više dobru fotografiju danas može napraviti svatko, ali ispričati priču može rijetko tko.

Butembo, Kongo

Planovi za dalje, projekti koji slijede?

– Ove jesen i zima su mi bile jako duge, bio sam 5-6 puta na putu… Upravo čekam novinarsku vizu da odem u Južni Sudan i onda nakon ljeta trebam jedno resetiranje koje mora biti sporo i dugo. Baš mi je kazaljka došla u crveno.

Video intervju – Zoran Marinović o ciklusu „Minuta šutnje“