Razgovor koji je počeo krajnje ozbiljno, a završio obostranim smijehom, doživjeli smo kao pravi dar sudbine. Spanovac Željko Jura toliko je zanimljiva osoba da ga je teško svesti na jednu aktivnost.

Ipak, nas je najviše zanimalo što to jednog kontinentalca tjera na jurnjavu morskim valovima, a čim smo “udarili” po moru, duša se otvorila, a riječi spremno potekle. Ako dosad niste imali poriv okušati se na brodu, nakon ove priče mogli biste se predomisliti.

Željko nerado govori o sebi. U početku mu riječi gotovo morate čupati kliještima, a nije pomogla ni poslovično intimna narav ove rubrike. Dakle, trebalo nam je neko vrijeme da probijemo njegov oklop – tu ozbiljnu ljušturu iza koje se krije zanimljiva i svestrana osoba, koja je, na kraju krajeva, ipak spremna i za druženje i za dijeljenje iskustava i znanja, ukratko – pravi dragulj. Valjda to tako ide sa Željkom, valja vam uložiti pet do deset minuta, ali ako tijekom tog razdoblja ispipavanja terena dirnete u pravu žicu, događa se transformacija i razgovor poteče poput proljetne bujice.

Željko Jura, spanov IT services manager na svom radnom mjestu

– Često me pitaju zašto se ljutim, a to je zapravo moja uobičajena grimasa. Valjda sam, barem naoko, nekima preozbiljan – smije se Željko dok nam objašnjava samu srž problema, a mi uživamo u spoznaji da smo ga ipak uspjeli potaknuti na “otvaranje”. – Kad mi netko ne leži, onda imamo problem, ali ako smo na istoj valnoj duljini, brzo ćemo se uspjeti i našaliti. Moj mrki gard je zapravo nesvjestan, a valjda je i u skladu s mojim najboljim godinama – tumači nam ovaj četrdesetdevetogodišnjak, koji je uvjeren da se tek u njegovu životnom razdoblju neke stvari “doista poslože kako treba”.

Zlatan spoj snage i iskustva potencijal je koji Željko nipošto ne želi ostaviti neiskorištenim pa svesrdno uživa u životu, možda i aktivnije nego ikad prije.

Spanovac od 2006., kao service manager brine se o infrastrukturi tvrtke. – Moj je posao da shvatim potrebe raznih odjela i da im to osiguram. Imamo hrpu internih aplikacija, moramo sve uskladiti između većeg dijela Spana – developera i CRM-timova… U vojsci bismo bili logističari – smije se. No, što Željko radi kad ne radi? Pa, recimo za početak da je i u slobodno vrijeme naklonjen timskom radu.

Željko (lijevo) u akciji na jedrilici

– Znate onu – ploviti se mora? E pa ja sam u tu priču uletio slučajno. Bilo je to 2002., još prije Spana. Pozvala me prijateljica jer je netko otpao. Pitala me bih li išao na jedrenje, a ja sam si rekao – hajde, zašto ne, da i to vidim – smije se. – Nisam pojma imao kako to izgleda. Za početak, bio sam uvjeren da je to nešto za što ja nemam ni novca ni mogućnosti. Na kraju je ispalo nadasve simpatično. Proveli smo gomilu vremena vani, na otvorenom, pri čemu nam je jedrilica u cijeloj priči bila mjesto boravka, nešto poput vikendice, jer, ruku na srce, baš i nismo mnogo jedrili – priznaje.

Ipak, Željko je shvatio da mu se jedrenje sviđa i da bi o njemu htio doznati nešto više. – Sklopio sam pakt s prijateljem. Sljedeće ljeto je naše – odlazimo u školu jedrenja i ne napuštamo je dok ne naučimo kako “voziti” jedrilicu – prisjeća se. – Prijatelj je na kraju odustao, a kako ja nisam tip koji će tek tako pokleknuti, zatekao sam se bez njega u Školi jedrenja “Ana” u Jezerima na Murteru. Bilo je to izvrsno druženje – prava zabava, tijekom koje sam naučio upravljati brodom i shvatio da se u tome želim dodatno usavršiti. Od tog trenutka sam znao – jedrenje je moj hobi.

Željko je najprije bio član istoimenog kluba “Ana”, jer je unutar njega mogao profitirati od tzv. “transfera”.

Znate ono kad studenti putuju u rodni grad pa se raspitaju kod iznajmljivača vozila treba li im besplatno odvesti vozilo od ishodišnog do odredišnog grada? Upravo to Željko je tu i tamo dobio priliku učiniti s ponekom jedrilicom. – Tako sam skupljao iskustvo. U pet-šest puta sam se lijepo uvježbao, a upoznao sam i mnogo novih, zanimljivih ljudi. Već nakon prvog transfera bio sam skiper – prisjeća se Željko svojega strelovitog uspona.

– Kad mi se nešto sviđa, ja se tome potpuno predam. A zašto mi se to sviđa? Najbolje bih to mogao objasniti ovako – čim stupiš na brod, počinje odmor. Naravno, taj odmor je vrlo aktivan, jer pukim izležavanjem ne možeš dobiti onaj blagotvorni učinak kojemu težiš, a to bi, bar u mom slučaju, bilo nekakvo opuštanje.

Možda na prvi pogled zvuči paradoksalno, ali umarajući tijelo i zaokupljujući se zadaćama na brodu, prestaneš misliti o Zagrebu, poslu i obvezama.

Koliko ti se puta dogodilo da odeš na godišnji, legneš na plažu, a u nekoliko prvih dana nisi se uspio odmaknuti od Zagreba?

– Kod mene toga nema. Dok misliš o tome kako ćeš podignuti jedra, gdje ćeš se usidriti i kakav će vjetar puhati sutra, ne možeš se nervirati oko nečega što je stotinama kilometara udaljeno od tebe, ma koliko to zapravo važno bilo – otkriva svoje karte Željko i zaključuje: – Odgovornost za brod i ljude na njemu, uz timski rad i nezaobilazno druženje toliko te prožmu da se tijekom tog razdoblja potpuno preobraziš.

Pritom Željko, kao skiper, mora paziti i na funkcionalnost posade, ali i na to da se svi ipak dobro zabave, da nitko ne ode nezadovoljan. Ima tu i mnogo socijalne psihologije, jer s toliko ljudi u malom prostoru lako je provesti jedan ili dva dana, ali cijeli tjedan je posve druga priča. Željko je, pokazalo je vrijeme, dorastao i toj složenoj zadaći. Nije stoga čudo što je ubrzo postao i instruktor jedrenja, čime se intenzivno bavio nekoliko ljeta zaredom.

Željkov omiljeni seascape

A što ako ne može do mora? Ima Željko i za to lijeka – shvatio je da se jedrenjem može baviti i u Zagrebu. Klasa “laser”, koja obuhvaća izuzetno mala plovila kojima upravlja jedan jedini jedriličar, znatno je drukčija od velikih jedrilica s brojnom posadom, ali princip je isti – valja iskoristiti energiju vjetra kako bi se čovjek “prođirao” vodenom površinom. Željka nije trebalo dugo nagovarati. – Mali brodovi su posebno iskustvo, a čim izađeš na suho, shvatiš i da imaš posla s dobrom ekipom, s kojom se isplati podružiti – kaže. Slična priča je i s plovilima tipa Seascape, s kojima se također dalo dobro zabaviti, a zgodna im je značajka i to što nisu prezahtjevni pa opraštaju neke pogreške.

– Danas sam u cijeloj priči, za razliku od prvog boravka na jedrilici, usmjeren prije svega na dinamiku i sportski pristup. Kad mi kažu da će skupiti desetak ljudi, pribaviti jedrilicu i otići na “đitu”, a htjeli bi me vrbovati za skipera, ja im odgovorim kako ne vozim autobus – pojašnjava nam uz osmijeh.

Ipak, kad je u pitanju “prava” jedriličarska avantura, prvi je na palubi.

otoci se mogu razgledati ne samo sa palube nego i planinareći po njima, Željko na “Samoborskom kupu”

Primjer? Svake godine održava se klupsko druženje poznato pod imenom “Samoborski kup”. Priča je počela trodnevnim, a zatim četverodnevnim jedrenjem uz intenzivno druženje, da bi se od prošle godine stvar intenzivirala. – U tjedan dana kombiniramo jedrenje i planinarenje pa smo se tako ove godine između etapa regate popeli na najviše vrhove Hvara, Brača i Lastova. Bilo je intenzivno, ali baš onako kako smo htjeli – to je onaj aktivni odmor o kojemu sam ti pričao – dodaje.

Iako mnogima prva asocijacija na “Samoborski kup” ne bi bila jedrenje, moramo pojasniti da u Samoboru djeluje vrlo ozbiljan Jedriličarski klub, a s vremenom je stekao i dodatnu ozbiljnost – naime, pridružio mu se “ozbiljni” Željko. Nisu toliko natjecateljski orijentirani, ali trude se što više vremena provesti “u akciji”. Uz njega, klubu se pridružilo još dvoje Spanovaca – Biljana Vuksan i Ivan Loborec, tako da, ako ste zaposlenik ili suradnik naše tvrtke, ne trebate dugo promišljati za koji jedriličarski klub navijati.

Željko sa svojom posadom gdje je još jedan spanovac, Ivan Loborec (prvi s desna)

– Možda više i neću moći hobi držati potpuno odvojenim od posla. Interes je velik, svi znaju čime se bavim, ali nema veze. Uostalom, zašto ne bismo zajedno uživali u toj transformaciji iz “ozbiljnog” u opušteno?

I doista, zašto ne? Društvo, priroda i trajna zaokupljenost onim što te ispunjava – Željko je, čini se, kad je hobi u pitanju, nabasao na pravu zlatnu žilu i neće se zadovoljiti dok god je u potpunosti ne istraži.