Virtualna bića, server L4 i šumski duhovi su došli do upotrebljive radne teorije kako je došlo do proboja u Maf Yak korporaciju, no bilo je tu još podosta nepoznanica.

Sara i Petar su proveli mirnu večer, uz glazbu i ukusnu večeru, nesmetani od ostatka svijeta.

Piše: Vanja Spirin; ilustrira: Oliver Muža

Drugi dan su Svarog i Morana odmah obavijestili Petra o tome do kakvih su zaključaka došli prethodne večeri.

Petar ih je pažljivo saslušao i hitro zadužio L4 da mu dogovori sastanak s Pinom Suzukijem, do kojeg je bilo poprilično teško doći jer je stalno bio zauzet poslovnim sastancima, ručkovima i večerama, a i, usprkos uznapredovanim godinama, rado je provodio vrijeme u otmjenom društvu profinjenih gejša svih mogućih boja i oblika. L4 je Petru rekla da će ga najprije naći u korporativnom bordelu i nek prvo tamo pogleda, jer Pino je i ovako i onako jedino njemu dozvoljavao da ga prekida u poslu i užicima.

Stari je mafijaš bio čovjek istančana, no ponekad i krajnje neobična glazbena ukusa pa mu je omiljena glazba bila mongolska grupa Hu, a, kao i mnogi Japanci, volio je operu Nikola Šubić Zrinski, jer je cijenio tu, kako je on to shvaćao, samurajsku priču o borbi, odlučnosti, preziru prema opasnosti i ljubavi prema plemenitoj žrtvi, začinjenu gromkom glazbom, veličanstvenim kostimima i odlučnim vitlanjem dugim britkim sabljama. Baš kada su kurtizane vilinski skladnih pokreta krenule izvoditi plesnu scenu obavijene tek prozirnim velovima, a Pinu je zelenokosa djevojka s fluorescentnim tetovažama u bazen donijela još jedno piće, pojavi se Petar.

„Šefe”, zausti Petar, no Pino ga prekine pokretom ruke i mahne mu glavom da sjedne za stol i odgleda scenu do kraja. Naravno, od prvobitnog Zrinskog ostalo je vrlo malo, osim sablji i kostima, jer je cijela opera na zahtjev Pina izvedena sa savršenim sampleovima, elektronskim arpovima, pomno produciranim pozadinskim grmljavinama i vjetrovima, a najznačajnije scene je preradila Petrova Sara, koja je u partituru ubacila i tvrdi zvuk Pantere, njenog omiljenog metalskog klasika. Pino je jako volio tu intervenciju, dok Petar, koji je više volio i punk i klasiku, nije bio s tim baš najsretniji, no nije htio uvrijediti ni svojeg šefa ni djevojku. Pino mu ponudi piće i on otpije malo slatko trpkog koktela, od kojeg mu se odmah zavrti u glavi i boje mu postanu izrazitije.
„Što je to?”, upita.
„Pa, koktel, što drugo?”, začudi se stari mafijaš.
„Ali unutra ima nešto”.
„Pa maslina, što je tebi?”
„A ovo s bojama?”
„Kakvim bojama? Nešto nije u redu s ovim razgovorom. Jesi ti dobro?”, zabrinuto ga pogleda Pino. „Pa nije da te malo psilolicbina smeta? Jel to?”
„Aha”, reče Petar, zapanjen bojama djevojke koja ih je posluživala. Ona pogleda Pina i on joj samo kimne. Priđe Petru, mazno mu sjedne u krilo i strastveno ga poljubi. Efekt droge je odmah prestao.
„Što je to sad bilo?”, iznenađeno upita Petar, u čudu gledajući djevojku.
„Eli je genetski modificirana”, reče Pino. Njene žlijezde na jeziku brzo analiziraju i pronalaze nepoznate tvari i hitro naprave protuotrov. Jesi primijetio da je njen poljubac sladak kao med pomiješan s čokoladom?”
„Teško bi bilo to ne primijetiti”, oblizne se Petar i nasmije.
„Eto vidiš, njezin protuotrov je sladak. Uvijek je tu ako me netko pokuša otrovati. Zanimljivo je da može proizvesti enzime koji otapaju tjelesnu masnoću, pa je već par poljubaca kao dva sata vježbanja.”
Na te riječi djevojka samo počisti stol, namigne Petru i zaputi se prema vratima, njišući kukovima pri odlasku.
„No, šefe, ti znaš stvarno spojiti ugodno s korisnim. Svaka čast”, zagleda se Petar za tim zanosnim bićem.
Pino ga pogleda nezadovoljno.
„No? Što sam sad krivo rekao?”
„Pa ne zovi me šefe, kao da radimo u željezariji, a ti si pomoćnik, a ja poslovođa.”
„Što je to željezarija?”, upita ga Petar sa zanimanjem.
„Tamo se kuju mačevi i…, čavli”, nesigurno reče Pino. „A možeš kupiti i crijevo za polijevanje vrta.”

I tako su Petar i stari mafijaš proveli neko vrijeme u razgovoru koji je bolje ni ne prepričavati, jer, kako su rekli neki pametni ljudi, ili pak složeni AI konstrukti, tanka je linija između ludila i genijalnosti.

Tako se, usred ozbiljne krize dogodilo da Pino i Petar dobrih desetak minuta raspravljaju o tome što je zapravo željezarija i po čemu se ona razlikuje od trgovine bojama, jer je Pino tvrdio da su se u davna vremena oprema za krečenje mogla kupiti i u željezarijama. No, kako smo rekli, bolje ne o tome.
„Negoooo, Perice, zašto si ti zapravo došao do mene?”, nakon poduže stanke zausti Pino. Bio je to jedan od onih trenutaka ispunjenih neugodnom tišinom.
„Svarog, Morana i Stribog su dokučili što se dogodilo sa starim L4.”
„Što?”, u trenu se uozbilji Pino.
„Izgleda da je Global Tech, uz pomoć jedne od naših programerki, one kod koje je L4 preuzela izgled, i Trećeg bića prvo ubacio virus kodiran u pomno skrojenoj bjelančevini, pa je L4 pogasio sve sigurnosne protokole, poslao konkurenciji vrlo bitne podatke i na kraju se sam izbrisao. Protein se raspao na fosfatne baze i nemamo zapravo nikakvog dokaza da se to stvarno dogodilo.”
„I? Kako znaš da se to baš tako dogodilo?”
„To je jedina teorija koja drži vodu i gdje se sve poklapa. Ono, inženjersko razmišljanje. AI entiteti zapravo jedino tako razmišljaju kada rješavaju neki problem, deduktivno po principu crne kutije. Tako ih mi učimo.”
„Kakve sada kutije? Jel to ono s mačkom?”
„Ne baš.”
„No, jel se to tako dogodilo?”
„Najvjerojatnije”
„Ok. Onda im mi lijepo idemo u uzvratni posjet, dragi moj. Da malo i oni vide kako je to igrati se s gladnim krokodilom.”

Idućih dana proveli su u pripremanju napada na Global Tech. Proučavanje njihovih prostorija obavljao je Petar, u suradnji s L4, no najčešće je ipak koristio svoj kućni server, kojeg je Sara nazvala Kompić, jer je tako bio u potpunosti siguran da će cijela operacija ostati tajna. Sara mu je dobronamjerno pokušavala pomagati, no on ju je ljubazno zamolio da ga pusti na miru, jer mu je bila potrebna potpuna koncentracija, a njezina ljepota i miris su mu odvlačili pažnju. Svakog dana bi se nalazio s Pinom gdje bi njih dvojica u tančine razrađivali strategiju napada.
“Nego, koja je na kraju svrha cijele te stvari? Što pokušavamo postići, to mi nekako izmiče?”, upita Petar Pina.
“Svrha je osveta, Perice. Nasilje je jezik koji svi razumiju. Upast ćemo im u kompleks i napraviti im što veću štetu. Dakle, nećemo se sada brinuti o špijunaži, nego o starom dobrom, uđi, nađi slabe točke i uništi. Vidim da ti je uspjelo priključiti se na njihov energetski nadzor.”
“A, za to je prije svega zaslužna L4. Ona, kao i ti, ima snažnu potrebu za osvetom, pa je uključila sve kapacitete da sve obavimo neprimijećeno. Hoćemo li uključiti naša AI bića?”
“Svaroga i Moranu svakako hoćemo”, kimne glavom Pino, “ali šumske duhove bih ja ovaj puta zaobišao. Oni su moguća sigurnosna prijetnja, nikad ne znaš.”
Petar samo zavrti glavom i zamisli se, pa pogleda kroz prozor Pinova ureda.
“Što je? Ne slažeš se sa mnom?”
“Paaaa….”
“No, gukni, golube.”
“Za Striboga mi se čini da je on vjeran saveznik, a za ostale ne znam. Ipak još premalo znamo o šumskim duhovima. A Treće bića?”
“To nikako. Za njih zapravo ni ne znamo na čijoj su strani.”
“Slažem se”, kimne Petar glavom.

Idućih dana provodio je dosta vremena u kristalnom parku i u Jazz baru, stvorenom od L4. Sjedili bi kao pravi zavjerenici i spremali plan napada, pazeći na najsitnije detalje, pri čemu je stvarno pomagala bit Svaroga, kao softvera za analitiku i Moranino iskustvo u ratovanju, koje je stekla dok je još bila softver za vojne dronove. Malo po malo oblikovala se složena strategija, koja je ostavljala dobar dojam, jer je u njoj bilo puno zaštitnih mehanizama. Napad koji su namjeravali napraviti nije smio završiti neuspjehom, ni na koji način, jer su s druge strane imali više nego doraslog protivnika. Šumski duhovi su ih povremeno posjećivali, no vidjeli su da se cijeli tim bavi nečim u što ih nisu uključivali, pa je Stribog rekao Quetzalcoatlu da je bolje da ih ostave na miru dok ne obave to što su naumili. Bili su oni iskusna, prastara bića i vrlo su brzo shvatili da se radi o nečemu posebno tajnom i osjetljivom. Vesna, koja se pojavila pri jednom od njihovih posjeta, i dalje je bila ozbiljna i snuždena, što je zabrinjavalo Petra, jer mu nije htjela reći o čemu se radi, pa je on zamišljao svakakve scenarije, od kojih niti jedan nije djelovao ko nešto što bi se moglo dobro završiti.

Došao je i dan napada. L4 se spojio na Global Techov glavni server, glumeći jednostavan softver za održavanje, a onda su, kroz sheeft tunel u njihov sustav ušli Svarog i Morana i pritajili se.

Pino i Petar su se naoružali do zuba i poveli sa sobom biranu ekipu iz osiguranja, koja se sastojala od bivših vojnika i plaćenih ubojica, kojima je stari mafijaš bio vođa, a u mirnodopskim vremenima su svi oni bili šefovi raznih odjela u korporaciji, jer su svi do jednog bili dobro potkovani u IT području.

Počelo je s klasičnim odvraćanjem pažnje. Do žilet žicom ograđenog postrojenja došli su u četiri oklopljena vozila, a u istom trenu je L4 ugasila glavno napajanje. U par trenutaka dok se nije uključilo sekundarno napajanje Svarog i Morana su hitro obrisali glavne zaštitne protokole i otvorili ulaze, kroz koje su upali Pino i plaćenici, naoružani svime, od razornih bombi i plazmatskih pušaka, do mačeva s kolebajućim poljem.

Zatulila je sirena i ekipa iz Global Techove sigurnosti je pograbila oružje, no bilo je prekasno. Plaćenici su pobacali bombe i krenuli hodnicima prema hali s glavnim serverima, i tu su se sukobili. Zaštićeni oklopima od karbonskih vlakana i drugih ultra čvrstih polimera bili su donekle zaštićeni, no pojavili su se i Global Techovi plaćenici koji su bili Treća bića i njima vojnici nisu mogli naštetiti. Pino i Petar su isukali svoje dugačke Nodachi mačeve i njima uspijevali ranjavati Treće, no malo po malo se pokazalo da su ipak brojčano nadjačani i bili su prisiljeni na povlačenje. Kako su se povlačili, tako su postavljali bombe, koje su golom kinetičkom energijom uništavale ključna postrojenja. Praćeni Trećima polako su uzmicali, a Morana i Svarog su za to vrijeme uspjeli napraviti najveću moguću štetu, uništivši im glavnu VR mrežu, tako da su Global Techova virtualna bića ostala zarobljena u serverima koji su izgubili dodir s periferijom. Na Pinov znak, preživjeli su se povukli u oklopljena vozila i pod baražnom paljbom njihovih dronova, uspješno izbjegli potjeru.

Drugi dan je Pino ponovno sazvao sastanak s virtualnim bićima u njegovom uredu.

“Ha, jesmo ih”, reče Svarog, ližući svoje uglačano plavozeleno krzno i lapčići pivo iz zdjelice.
“Paaa…”, zavrti glavom Morana, koja je za tu priliku zadržala svoj crnokosi vampirski lik. “Nismo im uništili glavni server. Što ti misliš o tome L4?”
L4 za tu priliku nije poprimila fizički oblik, nego se javljala samo putem zvuka.
“Mda. Nismo im uništili server i nismo našli ni traga od Mike.”
“Mike?”, upita Pino. „Tko je taj, podsjeti me.”
“To je ona od koje povremeno preuzimam oblik. Zgodna gadura.”
“A kako ti uopće znaš da nas je ona izdala?”, reče Petar. “Nemamo nikakvog dokaza za to.”
Na to ih sve prekine Pino, koji je slagao mačeve natrag na stalažu. Okrenuo se prema njima, natočio si piće i rekao:
“Dosta kukanja. Ajmo, popijmo jednu za naše nastradale. Koliko god se na prvi pogled činilo da nismo sve obavili onako kako smo mislili, dobro smo mi njih oštetili. I pokazali smo im da s nama nema šale, a to je tek početak. Ajde, živili.”
“Živili”, odzdrave mu svi prisutni i međusobno si odobravajući podigoše čaše, jedino L4 ispusti zabrinuti uzdah.
Nastavit će se…