On je Zagorac, ali “bregi” mu nisu bili dovoljni. Krenuo je dalje i više, da bi se na kraju posvetio ozbiljnim i opasnim usponima. On je Tomislav Tovernić, čovjek koji za sebe kaže da je “dadilja za Spanove korisnike”, ali najbolji savjetodavac bio je upravo sam sebi, obučivši se za osvajanje teških i zahtjevnih planina.

Ono što od planina zauzvrat dobija, teško je opisati nekome tko se u tome nikad nije okušao, ali morali smo pokušati. Razgovor s njim pretvorio se u pravu potragu za idealom slobode, daleko od svakodnevnih briga i vječne dostupnosti koja nam svima i prečesto donosi tjeskobu.

Zagrebački Zagorac ili zagorski Zagrepčanin

Tomislav je jedan od onih mirnih ljudi koji vas iznenade silnom energijom i voljom, iako im je nastup odmjeren i profinjen.

Zagorski bregi i Tomislavov vinograd

Zagrebački Zagorac ili zagorski Zagrepčanin, kako vam je već draže, rodio se u Sv. Križu Začretju i očekivalo bi se da će mu do kraja života najljepše biti upravo među pitomim zelenim brežuljcima – u krajoliku koji kao da je iskočio ravno sa slika majstora hrvatske naive. No Tomislavu je trebalo nešto više od toga, a kad kažemo “više”, mislimo doslovno. Iz razmjerno niskih zagorskih brega vinuo se ravno u alpske visove, a i sam se ponekad upita kako mu se sve to dogodilo. Naravno, odmah smo nanjušili dobru priču i s užitkom se prepustili razgovoru.

Nije ga trebalo previše ispitivati. Otvorio nam je dušu i ispričao što je to rođenog Zagorca natjeralo na “gombanje” po planinskim vrletima.

Doduše, u nekim stvarima Tomislav Tovernić, jedna od uzdanica svojega naraštaja na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i Spanov key account manager, možda i jest stereotip područja s kojeg potječe.

Vinograd, klet, konji

– Je, imam vinograd i klet, obrađujem ga i bavim se u slobodno vrijeme vinarstvom. To je obiteljska tradicija do koje držim. Amaterski sam se u srednjoj školi bavio i nogometom, a kasnije i jahanjem, jer tata je u jednom trenutku nabavio konje, ušao u Udrugu uzgajivača te u tu priču povukao i mene. Ne bi vjerovao, ali sve ovo ti pričam zato što su me upravo konji povukli u planine – smije se.

Kako to? Jednostavno. Tomislav se počeo baviti jahanjem. Uz pripomoć ocu, koji je ozbiljno “zabrazdio” u konjogojstvo, kvalificirao se za natjecanja na duge pruge. Otac i sin zajedno su organizirali razna natjecanja. Činilo se da je Tomislav pronašao svoju doživotnu strast. A onda je pao s konja i ozbiljno ozlijedio koljeno.

Treking po zagorskim bregima

Trajalo je to neko vrijeme – ni koljeno ni ostatak tijela nisu se tek tako mogli vratiti u formu. Nakon nekoliko mjeseci našao se na prekretnici. Kako bi poštedio zglob, morao je ojačati mišiće nogu, koji će opterećenje preuzeti na sebe. No, da se stvar ne bi svela na dosadno vježbanje u teretani, Tomislav i njegova djevojka Nika odlučili su se okušati u trekingu, najprije u Zagorju, koje najbolje poznaju, a onda u Istri i drugdje po Hrvatskoj. Za nekoga tko odmalena obožava otvorene prostore bio je to logičan izbor. No brežuljci mu uskoro više nisu bili dovoljni.

Tomislav sa svojom djevojkom Nikom na Alpama

– Pojavila se tu želja za pravim planinama. Htio sam se vinuti u visine, probati nešto ozbiljnije. Moja Nika nagovorila me na planinarsku školu u Planinarskom društvu “Zagreb Matica”. Nije to tek puko “hodanje”, naučiš mnogo toga o orijentaciji, čitanju karata i uporabi kompasa. Kreneš s Medvednicom i Ivanščicom, a onda se za tren nađeš na Risnjaku i Velebitu, privuku te stjenovite padine, grebeni i slično – opisuje svoj razvoj Spanov zaljubljenik u gorja.

– Kad se danas osvrnem na sve to, rekao bih da sam se bavio “livadarenjem” – tako ozbiljniji visokogorci opisuju ono čime se bave “obični” planinari. Naučio sam taj izraz na visokogorskoj školi i doista, kad usporedim sve što sam otad prošao s onim na što se većina članova hrvatskih društava obično ograničava, da – to čime se bavi naš prosječni planinar doista jest šetnja po livadama. Meni su trebali veći nagibi, strmiji vrhovi, pravi “špicevi” od kojih zastaje dah – sav taj novi svijet Nika i ja otvorili smo si velikim entuzijazmom i pomnim odabirom edukacijskih sadržaja, poput spomenute škole u sklopu udruge “Na putu prema gore”.

Uspon na Triglav je kriv za sve

Presudio je uspon na Triglav, na koji su se zaputili kao sudionici organiziranog uspona.

– Tek tada, kad se nađeš na pravoj planini, usred stijena, na rubu provalije, penjući se po uskim policama i koristeći se rukama, a ne samo nogama – shvatiš da si izložen i ranjiv, jasno ti je da s takvim gorostasom nema šale – opisuje svoj ushit naš visokogorac.

– Bio je to trodnevni izlet koji mi je približio ljepotu Alpa. Jednostavno sam se zarazio. Bilo je naporno, ali ta tri dana u planinama revitaliziraju te više nego nekoliko tjedana na moru. Nema mobitela, nema tehnologije – uglavnom nema ni signala – smije se Tomislav i zaključuje: – Upravo to je ono što ti treba, što ti iscjeljuje dušu, a tjelesni napor prolazi brzo i čini te izdržljivijim. Nema apsolutno nikakvog razloga da ne poželiš cijelu priču ponoviti, posjetiti neke druge vrhove, diviti se novim vidicima. Znaš, onaj osjećaj kad se prestaneš opterećivati s tim hoće li te netko dobiti na telefon ili neće – nema tog novca kojim bi se takvo što moglo platiti.

Zapravo, trenuci su to u kojima Tomislav namjerno reducira parametre vlastitog postojanja, čineći svoj život bar nakratko jednostavnijim.

Nema tu velike filozofije ni suvišnog razmišljanja o detaljima koji čovjeka opterećuju u svakodnevnom životu. – Bitno ti je samo da dođeš do cilja, da držiš tempo. Upijaš ljepotu oko sebe, taj krajolik kao s reklame za Milku – čovječe, nema boljeg opuštanja. A takvih vrhova u relativnoj blizini Zagreba imaš koliko hoćeš, u Alpama si za dva sata –  entuzijastično nam objašnjava.

Visokogorska edukacija

Sljedeći logičan korak bio je sustavna edukacija za visoka gorja, koja uključuje i poznavanje čvorova, rada s užetom, osnova osiguravanja te uporabu zimske opreme poput dereza i cepina. Nika i Tomislav brzo su s istomišljenicima na visokogorskoj školi našli zajednički jezik, a mnogi od izleta i vježbi koje su pritom prošli ostat će im u lijepom sjećanju.

– Naučiš kako se učinkovito pakirati – da poneseš sve što ti treba, a da se pritom ne opteretiš. Vrlo brzo postaneš stručnjak u odabiru prikladne opreme za uvjete koje u gorju očekuješ. Od metoda treninga do orijentacije, od meteorologije do lavinske opasnosti – ondje se svemu pridaje veliki značaj i inzistira se na ozbiljnom pristupu. Naučiš kako u kojem godišnjem dobu planirati uspon, kad valja startati još u praskozorje, a kad se možeš opustiti i krenuti malo kasnije. Snijeg počneš razlikovati prema raznim značajkama, shvatiš da ti dva sata razlike u polasku mogu značiti život ili smrt, jer strma snježna padina podno koje je provalija nije ista cijeloga dana. U deset ujutro može ti pružati fantastičan upor pod derezama, da bi do podneva već toliko popustila da se snijeg pod tobom počne rušiti i odjednom ti prijeti pad u bezdan – opisuje stečeno znanje Tomislav.

– Naučio sam i osnove penjanja i osiguravanja, što može mnogo značiti u Alpama, jer nisu sve staze označene, a na nekima od njih uže može dobro doći. Svakako, volim i ferate, na kojima uže nije potrebno, jer su u stijenu već ugrađene čelične sajle. Na njima ti je dovoljan tzv. “ipsilon” – sustav samoosiguravanja koji se račva na dva kratka užeta na čijim su krajevima karabineri koje “kopčaš” za sajlu. Ako padneš, mehanizam apsorbira udar i amortizira trzaj – stručno nam tumači.

Tako se “livadar” prometnuo u visokogorca 

Nije ga trebalo mnogo nagovarati – vidici su prekrasni, a staze zahtjevne.

– Istina, srce se ponekad spusti u trbuh, ali adrenalin te potjera dalje i u donekle kontroliranim uvjetima uspiješ postići cilj i preživjeti da bi o svemu mogao pričati. Sve možeš, samo si trebaš posložiti stvari u glavi. Zapravo, sve je u glavi – objašnjava Tomislav, koji se u posljednje vrijeme, doduše, više bavio preseljenjem iz Zagreba u Samobor, nego planinama, ali odlučan je da će im se čim prije vratiti.

– Kad tijekom uspona svakih nekoliko minuta dobiješ razglednicu za razglednicom, kad upiješ te prizore, u nosnice ti se utisnu mirisi alpskog aromatičnog bilja, dok pored tebe promiču oblaci, ništa ti nije teško. Nikad nisam volio vježbe u teretani ni cijelo to okruženje. Nisam tip koji se voli mučiti u zatvorenom prostoru, a ne pomažu ni prizori nabildanih tipova pred ogledalima, uvjerenih da ih cure proždiru pogledima, a zapravo su patetični. U Alpama toga nema, a za razliku od trake za trčanje ili ergometra, ondje sam se spreman temeljito iscrpiti, jer svaki trenutak proveden na planini nagrada je za tijelo i dušu. To se ni sa čim ne može mjeriti, što da ti kažem – otvara Tomislav dušu.

– Penjao sam se po Sloveniji i Austriji, a sljedeći su mi cilj Dolomiti. Staze su ondje jednostavno čarobne. Neke od njih datiraju još od Prvoga svjetskog rata i sazdane su da bi se postrojbe na vrhovima mogle opskrbiti streljivom i potrepštinama. Sigurno uskoro idem onamo, a ne vidim razloga da ne posjetim i druge alpske vrhove. Kao svoje buduće “dvorište” trenutačno vidim područje do četiri tisuće metara, a u Alpama ih bar ima koliko hoćeš – pojašnjava nam svoje planove Tomislav. Ostaje nam samo poželjeti mu da ih ostvari i sve nam jednog dana opet ispriča.