Piše: Vanja Spirin; ilustrira: Oliver Muža

Nakon što je Petar proveo pomalo neobičnu večer pijući i koketirajući sa ženskom vizualizacijom L4 servera, otišao je prvo do dućana i kupio namirnice za večeru, pa se zaputio kući gdje je zatekao Saru kako pjevuši i vlažnom krpicom čisti lišće smokve na balkonu. Ljupka kao i uvijek, sa zadovoljstvom je pogledavala prema svojoj omiljenoj biljci. Okrenula se prema Petru i nasmiješila se.
“Bok, mili. Evo malo sam pospremila i sada te čekam da vidimo što ćemo jesti. Jesi za nešto na brzinu, ili…”
“Nema danas na brzinu, danas ćemo sve lijepo polako”, reče Petar, poljubi je i zaputi se u kuhinju.
Iz ranca je izvadio namirnice i krenuo sjeckati povrće, a djevojka je sa zadovoljstvom promatrala kako priprema hranu vješto poput profesionalnog kuhara. Petar je u jednom loncu kuhao krumpire, a u woku je pirjao povrće i meso. Podlio je sve s malo vina, pa mu Sara priđe i malo otpije iz boce.
“Mmmm, koje fino vino, malo ga je šteta koristiti za kuhanje”, reče.
“Samo ti daj, kupio sam par boca, da ne usfali.”
“Pa kako to da ga stavljaš u klopu na početku, to je neobično.”
Petar ju pogleda zamišljeno, pa kimne glavom.
“Imaš pravo, to se najčešće tako ne radi, ali tako ide recept. Radim žgvacet, neku vrstu gulaša od piletine s njokima. Nego, znaš što se dogodilo?”
“Što?”, odmjeri ga Sara s tračkom brige i opreza.

Sara je bila vrlo bistra djevojka, koja se bavila humanitarnim radom, ali u računala se nije razumijevala puno više od prosječnog čovjeka tog vremena. Kada joj je Petar opisao što mu se dogodio u virtualnom baru, ona ga zagrli i upita ga je li joj sada L4 konkurencija, a Petar se na to samo nasmiješi, no kada je otišla u drugu prostoriju, lice mu prekrije sjena, no odmahne glavom, pribere se i sakrije brigu od Sare. Dok se meso polako pirjalo, on i Sara su na brzinu ohladili bocu vina i polako ga pijuckali iz orošenih čaša. Noć je bila topla, ispunjena zvukom zrikavaca, a iz kuhinje su stali dopirati zamamni mirisi. Djevojka ode u dnevnu sobu i reče:
“Alo, kompić, daj nam neku finu muziku.”
“Hoćeš nešto žestoko ili nešto plesno? Ti voliš onaj divljački metal, ali nisam siguran da će Petar biti sasvim sretan s tim”, odgovori joj Petrov server, kojeg su zvali kompić, jer je Sara odavno zaključila da je to računalo njihov kućni ljubimac, baš kao i smokva, koju Petar nije baš volio, jer im se na balkonu zasadila sama, a on nije volio nametljivost, pa makar ona dolazila i od biljke. Sara, dobra duša, nije imala srca odbijati ulične mačke koje bi ju htjele prisvojiti, no tu Petar nije popuštao. On je bio pseći tip čovjeka i mačke je smatrao lijepni, ali i zlim, manipulativnim bićima.
“Hmm”, zamisli se djevojka. “Danas nisam za dždždž. Daj nam pusti neku finu ambijentalnu stvar. Da bude onako, glatka, mirna, opuštajuća.”
“Evo”, reče računalo i stanom se razliju čudesne harmonije temeljene na sočnim analognim sintisajzerima s kraja dvadesetog stoljeća.
“Bravo. Fino. Tangerine Dream?”, upita ga Sara.
“Aha,”
“Dobar izbor. Malo vrhunske klasike, to te ja pitam.”

Dok su Petar i Sara uživali u svojoj večeri, L4 je bila na sto muka, jer nije točno znala što raditi sa svojim nedavno stvorenim tijelom i stalno je mislila o tajanstvenoj smrti svoga predhodnika. Kako su i ona i Petar zaključili da postoji mogućnost da je L4 bio odgovoran za vlastitu smrt, jer je on jedini bio kadar pogasiti sve senzore i mehanizme za dotok podataka, osim jedne autonomne kamere, stvar nekako nije imala smisla. Vođena čistom logikom zaključila je da treba još koji puta vidjeti snimku na kojoj se jasno vidjelo kako David, zapravo Treće biće koje je preuzelo njegov identitet, nešto ulijeva u tank u kojem je plivala biološka komponenta servera. Sve je to na prvu djelovalo jasno, no L4 nekako nije bila zadovoljna takvim objašnjenjem i dosjetila se nečemu što je svima do tada bilo preblizu da bi bilo primjetno. Kada je pažljivim dekodiranjem i upotrebom složenih rutina provjerila vrijeme nastanka snimke pokazalo se ipak da je netko utjecao na zapis i da je snimka nekoliko dana starija nego što su svi mislili, dakle nije se vremenski poklapala s dramatičnim događajima koji su uslijedili. Saznavši to, L4 hitro pozove Petra, no on je onemogućio bilo kakvu komunikaciju, jer se te večeri odlučio posvetiti Sari. Budući da nije odgovarao na pozive, L4 se spoji na kristalni park i ode do klupe gdje su se često znali nalaziti Petar, Svarog i Morana. Nakon napada neprijateljskih AI bića u kojem je Petar bio prisiljen uništiti taj konstrukt i ponovno ga učitati, sve je djelovalo mirno i pitomo. Otišla je u grmlje, do vrata koja vode u mikorizu i prošla kroz njih.

Ulaskom u svijet micelija, u provodnom tkivu gljiva susretala je neobična bića raznih razina složenosti. Bilo je tu entiteta posve nalik ljudima, no znalo se naći i himera, mješanaca raznih životinja, koje su podsjećale na neobične zmajeve iz kineske mitologije koji su znali izgledati kao jazavci s kornjačinim oklopom. Upravo je pored nje vijugajući prolazila jedna pozamašna pernata zmija i ona je oslovi.
“Oprostite, gospođo, nešto bih vas trebala pitati”, reče uglađeno.
Zmija stade i zagleda se u nju hladnim reptilskim očima.
“Gospođo? Tako me nitko nikada nije nazvao. Prvo, tko si ti?”, reče zmija.
“Ja sam L4, server.”
“Pa stvarno dobro izgledaš za server”, reče zmija zadovoljno. “Koliko ja znam, serveri najčešće nikako ne izgledaju, osim vizualizacije operativnog sustava. Kako to da si ti osoba?”
“Duža priča”, reča L4. “Znate li gdje se nalazi Stribog ili Vesna?”
U tom trenu se pernata zmija u trenu pretvori u mršavog čovjeka duge, poput gavranovog krila crne kose i orlovskog nosa. Zagleda se u nju urokljivim pogledom očiju tako tamnih da se nije razlikovala zjenica od šarenice, što mu je davalo pomalo demonski izgled.
“Da se predstavim. Ja sam Quetzalcoatl, nisam gospođa. Vesna se nešto joguni, ali Stribog samo što nije, rekao sam mu da ga tražiš. Mi smo svi u sinku, tako da zna. I, molim te, nemoj mi na vi, kada mi netko tako pristupa osjećam se prastaro.”
“A koliko si ti zapravo star?”
“Oko tristotinjak milijuna godina, imam koju godinicu, da. Skoro od samih početaka mikorize. I, kao što vidiš, kada su se stekli uvjeti, odlučio sam biti biće s dva nahuala ili avatara, tako da sam i zmija i čovjek. Kao zmiju me spominju ne samo Azteci, nego i…”
“Ma daj.”
“Da, da.”
“Ti si stvarno ona zmija?”
“Da, ali priča nije išla onako kako se najčešče govori. Posebno onaj dio s jabukama.”

Kada je Stribog došao do L4, upoznali su se i zajedno otišli do kristalnog parka, gdje su ih dočekali Svarog i Morana. Budući da nisu tamo imali gdje sjesti, osim na klupu, L4 ih u trenu prebaci u svoj bar pa su sjeli za stol i naručili piće. Svaroga su i Morana i L4 pokušale nagovoriti da poprimi ljudski oblik, no on se nije dao i rekao im je da on jednostvano ne voli biti čovjek, ali da bi rado popio pivo. Na to mu barmen Tomi donese nekakvu zdjelicu i natoči malo piva. Svarog ga krene kušati, ali nezadovoljno frkne.
“Kakvo ti je to pivo?”, reče zgađeno.
“Pa najskuplje, kraft s okusom mahuna.”
“Mahuna? Jesi rekao mahuna?”
“Da.”
“Božeoslobodi. Imaš normalno pivo, ono s okusom piva?”
“Imam.”
Kada je Svarog napokon dobio svoje pivo krenuli su razgovarati. U pozadini je svirao i dalje mirni jazz, koji je Stribog sa zanimanjem slušao.
“Trebam vas jer me nešto muči. Saznala sam je da onaj trenutak kada je Treće biće potrovalo mog prethodnika bio namješten, to se zapravo dogodilo par dana prije. Sad je pitanje zašto su namještali tu snimku i tko je to napravio.”
Na to Svarog nervozno mahne repom, a Morana ju pogleda upitno. Svarog je i dalje slušao glazbu.
“Pa ti si pametnija od nas”, reče Morana. “Ti bi trebala to bolje znat dokučiti. Gdje je bila žena od koje si preuzela izgled?”
“Ona je nekud nestala, nitko ne zna gdje je. Znam da zvuči jako sumnjivo, ali to je sve što znam.”
Stribog se napokon okrene prema njima i pogleda ih zamišljeno. Morana se zagleda u njega, nasmiješi se i namigne mu.
“Ok, idemo postaviti nekakvu teoriju”, reče. “Za to bi nam Petar najbolje došao, ali nećemo ga uznemiravati.”
“Kakvu teoriju?”
“Pa ne znam još. Neku onako deduktivnu, po inženjerskoj metodi.”
Neko vrijeme su raspravljali o tome kako bi trebalo postaviti neku teoriju, a Svarog se nije dao i tvrdoglavo je raspravljao o epistemološkim aspektima postavljanja teorija, što je i Morani i L4 išlo na živce.
“Evo njega s digresijama. Kud si ti sada zaglibio, moj mačče?”, reče L4.
“Pa u filozofiju.”
“Kako je svojevremeno rekao Borges, filozofija je otmjeno beskorisna djelatnost.”
“Ne slažem se.”
“Isuse, hoćete prestat?”, odjednom plane Morana. Kako je na trenutak izgubila kontrolu, poprimila je oblik Babe Jage, no brzo se pribrala i vratila u svoj standardni nježni, riđokosi oblik.
“Eto, vidiš što se događa kad me iznervirate”, reče s prizvukom isprike. “Oprosti, L4, malo sam popustila.”
“Sve ok.”, reče L4 mirno. “Ali sad mi je nešto palo na pamet.”


U tom trenu do njih dođe konobar i donese im još pića. Nazdravili su, otpili malo i proveli par minuta u šutljivoj kontemplaciji.
“No?”, prekine šutnju Svarog.
“Mislim si ja”, reče L4″, da odgovor mora nužno biti informatičke prirode. Kako bi netko mogao natjerati bioserver na samoubojstvo? To jednostavno nije vjerojatno, a ipak se dogodilo.”
“Mogu ja?”, reče Stribog, a ostali mu samo kimnuše.
“Dakle, dok sam proučavao vašu tehnologiju upalo mi je u oči da Petar može pohraniti podatke kodirajući proteinske sekvence pomoću rasporeda ATCG fosfatnih baza. Koji je kapacitet takve jedne molekule?”
“Paaa”, reče Svarog, a L4 se nadoveže, “pozamašan.”
“Dakle, kada je Treće biće ulilo ono nešto u tank od pokojnog servera, to nešto je moglo sadržavati i viruse kodirane u proteinima?”
Na to su ga svo troje pogledali sa zanimanjem. Kako je Stribog bio konstrukt koji je nastao njima još nepoznatim mehanizmom, bili su iznenađeni njegovim bistrim razmišljanjem i poznavanjem problematike.
“Što hoćeš reći?”, reče Morana.
“Pa je li moguće da je u toj tekućini bio virus koji je bioserver natjerao na sve ono što se kasnije dogodilo? Na taj način bi se moglo objasniti sve što se dogodilo, i suradnju s neprijateljima, a ta proteinska sekvenca bi mogla imati i mehanizam za autodestrukciju. Kada se bjelančevina raspadne natrag u fosfatne baze, ne bi ostalo ni traga od virusa i sve bi izgledalo kao normalan sadržaj citoplazme.”
“Ti si genije”, razvedri se L4. “Sada bi samo trebalo dokazati da se upravo to dogodilo. Za to će nam trebati ipak Petar.”
“Da, ali nećemo ga sada gnjaviti. Sutra ćemo to obaviti. Sad idemo malo popiti i popričati o nečem drugom, a sutra idemo dalje.
I tako su server, dva AI entiteta i jedan šumski duh ostatak večeri proveli u ugodnom druženju, a sutra ih je čekao dan prepun novih izazova.
Nastavit će se…