NASA je upravo navršila 60 godina, pobrojala uspjehe od slijetanja na Mjesec do istraživanja Merkura, zapamtila pogreške u kojima su izgubljeni ljudski životi i sada kreće dalje, na Mars.

Izabrali smo otići na Mjesec u ovom desetljeću ne zato što je to lako, nego zato što je teško – rekao je John F. Kennedy na sveučilištu Rice 1962. godine opisujući projekt Apollo. Tri tjedna poslije Kennedy je ubijen u atentatu u Dallasu, ali je ipak, nakon sedam godina, netko na njegov grob položio cvijeće i poruku: “Predsjedniče, orao je sletio”.

John F. Kennedy na Rice University u Houstonu 1962. godine (izvor: Wikimedia)

Cijeli je svijet tada čuo rečenicu američkog astronauta Neila Armstronga koju je izgovorio s Mjeseca: “Ovo je mali korak za čovjeka…”

Upravo se navršilo 60 godina otkako je 1. listopada 1958. počela s radom NASA (National Aeronautics and Space Administration), američka savezna agencija za aeronautiku, aeroistraživanja i civilni svemirski program.

Bilo je to doba hladnog rata, vojnog natjecanja Amerike sa Sovjetskim Savezom u svemiru, u kojem je Amerika stalno bila korak iza suparnika koji je već poslao prvi Sputnik u svemir. No, ipak se američki predsjednik Dwight D. Eisenhower odupro nagovaranjima i formirao NASA-u kao agenciju koja će biti pod civilnom upravom i s civilnim ciljevima.

Definiranje NASA-e kao civilne agencije, iako su lansiranje letjelica i upravljanje njima za svaku zemlju koja je to u stanju učiniti bili i dokazi postojanja interkontinentalnih balističkih projektila, dakle i vojne sposobnosti, bilo je izuzetno važno jer je ubrzalo korištenje znanstvenih dostignuća u civilnom životu. Naslijedivši NACA-u (National Advisory Committee for Aeronautics), tijelo koje je postojalo od ožujka 1915. godine, sa svih osam tisuća zaposlenih i prvim budžetom od tada enormnih 100 milijuna dolara, NASA je službeno počela s radom. Otad do danas postala je pojam institucije koja primjenjuje inovacije, najnapredniju tehnologiju za otkrivanje i stjecanje znanja o svemiru, ali i poboljšanje života na Zemlji.

To što naš iPhone ima kameru rezultat je potreba NASA-e da koristi male kamere kako bi mogla snimati stvari koje su bitne za istraživanje svemira – nedavno je opisala značaj agencije Rory Kennedy, filmska autorica i nećakinja Johna F. Kennedyja, predstavljajući svoj dokumentarni film o 60 godina NASA-e.

Utrka u svemiru

Početak NASA-e obilježen je utrkom u svemiru sa Sovjetskim Savezom.

replika Sputnika 1 (izvor: Wikimedia, NASA)

Amerika je stalno bila korak iza Rusa. Prva letjelica, Sputnik, bila je ruska i tamo se našla 1957. godine, a prvi čovjek u svemiru bio je – Rus. Jurij Gagarin, dvadesetsedmogodišnji otac dviju kćeri, u svemir je odletio 12. travnja 1961. godine. Prvi let čovjeka u svemiru trajao je 108 minuta. – Vidim Zemlju, veličanstvena je – rekao je Gagarin iz orbite, promatrajući planet koji je napustio samo nekoliko minuta ranije. Brzina kojom je letio iznosila je 27.400 kilometara na sat i bila je automatski upravljana jer nitko u Vostoku nije znao kako će, ustvari, čovjek reagirati na bestežinsko stanje pa nisu htjeli riskirati i astronautu zadati upravljanje kapsulom.

Tadašnja javna percepcija Amerikanaca da Sovjeti vode u utrci u svemiru navela je Kennedyja da kreira program Apollo, najskuplji američki plan za istraživanje svemira kojemu je cilj bio odvesti čovjeka na Mjesec. I vratiti ga živog. To je uspjelo. No, u pripremi leta Apolla 1 na lansirnoj je rampi 1967. godine poginuo astronaut Gus Grissom.

Dvije godine poslije Neil Armstrong i Buzz Aldrin u Apollu 11 stigli su do Mjeseca, zaboli zastavu i unaprijedili percepciju o ljudskim mogućnostima.

posada Apola 11: Neil A. Armstrong, Michael Collins i Edwin E. Aldrin Jr. (izvor: Wikimedia, NASA)

Svemir je, realno, neprijateljsko okruženje

U biografiji NASA-e ne nalaze se samo uspjesi u osvajanju svemira i novim saznanjima, nego i gomile pogrešaka, među kojima su najveće one kada se izgube životi.

Sedmeročlana posada space shuttlea, raketoplana, Columbia poginula je 1. veljače 2003. godine nakon petnaestodnevnog boravka na svemirskoj postaji MIR. Letjelica se zapalila pri ulasku u Zemljinu orbitu na visini od 63,9 kilometara. Uzrok zapaljenja bio je gubitak dijela pjenaste oplate u 82. sekundi nakon polijetanja. Rupa je bila veličine manje poslovne torbe, što nitko nije primijetio. Trenutak prije zapaljenja kapetan Rick Husband je skinuo kameru s postolja i dobacio je kolegama kako bi snimili iskrenje s oplate letjelice za pokazivanje frendovima na kućnim zabavama. Kamera se ugasila 13 minuta nakon početka snimanja nasmijane ekipe u letjelici.

Sedmeročlana posada space shuttlea columbia koja je poginula 1.2.2003. (izvor: Wikimedia, Nasa)

Kasniji izvještaji pokazali su da su, uz glavno oštećenje na oplati letjelice, astronauti bili izloženi dodatnim opasnostima pa je NASA napravila trideset poboljšanja na odijelima, pojasevima za vezanje i kacigama. Pokazalo se i da neki od astronauta nisu bili vezani, neki nisu nosili ni zaštitne rukavice, a većina ih nije stigla niti spustiti vizire na kacigama. U posljednjim sekundama u kapsuli je nestalo svjetla i izgubio se tlak pa su astronauti umrli od kolapsa pluća. Ako nisu umrli od toga, ubila ih je vrtnja koja ih je bacala po podu. Tako se umire u svemiru. Brzo, u šoku i patnji.

No, space shuttle program zbog toga nije ugašen.

Idemo u orbitu busom ili raketoplanom?

Space shuttle program bio je rezultat odlične ideje, tri u jedan, pa je svaka letjelica lansirana uz pomoć raketa, u svemiru se mogla samostalno kretati, a pri povratku sletjeti na običan aerodrom. I biti ponovno korištena. Amerika je tim projektom ponovno bila u pobjedničkoj, slavljeničkoj fazi.

ilustracija space shuttle koncepta (izvor. Wikimedia)

Samo na lansiranja i raketno gorivo NASA je potrošila više od 60 milijardi dolara, a ukupan trošak space shuttle programa, koji je radi štednje ukinuo predsjednik Barack Obama, iznosio je više od 200 milijardi dolara. Stoga je NASA odlučila koristiti zastarjele, ali dokazane ruske letjelice i za svakog astronauta u svemiru plaća po 50 milijuna dolara. Dotad je izgubila 15 astronauta u letjelicama, ali se službeno broj poginulih u svemiru, što počinje na visini od 100 kilometara iznad Zemlje, svodi na četiri osobe, svi u sovjetskim letjelicama. Vladimir Komarov je imao problem s padobranom na Sojuzu 1, a posada Sojuza 11 je 1971. godine umrla zbog dekompresije.

Posada space shuttlea Challenger, sedmero astronauta koji su poginuli 1986. godine samo 73 sekunde nakon polijetanja, nije niti dospjela do svemira. No, velik je broj poginulih pri testiranjima i pripremama za letove, ali to je, nažalost, cijena koja se plaća za uspjeh budućih letova.

A sada – idemo na Mars!

U NASA-inoj povijesti su deseci velikih uspjeha u osvajanju svemira.

Sljedeći je cilj doći do Marsa, planovi su spominjali 2030. godinu, ali pitanje je hoće li NASA imati dovoljno novca za tako velik projekt. Zbog toga se udružuje s privatnim, komercijalnim tvrtkama i s njima namjerava nastaviti istraživanje niže Zemljine orbite, oko 400 kilometara iznad planeta, a sama se posvetiti istraživanjima većih udaljenosti, kako je najavio Charles Bolden, direktor NASA-e do dolaska Donalda Trumpa na vlast. Trump je imenovao Jima Bridenstinea direktorom NASA-e i najavio izdašan budžet.

Do dolaska na Mars NASA će nastaviti s istraživanjem svih planeta korištenjem robota od Merkura do Plutona, snimanjem moćnim teleskopima kao što je Kepler kojim je snimila 70 posto od svih poznatih 3800 egzoplaneta, planeta izvan našeg Sunčeva sustava, nastavljajući koristiti teleskop Hubble i analizirajući podatke prikupljene iz misije Cassini-Huygens koja je trajala skoro dvadeset godina i završila 2017. nakon što je satelit bio na Titanu, analizirao i snimao Saturn te na kraju planirano izgorio u prostoru između Saturna i njegovih vanjskih prstena.

Onako kako je svojedobno rekao Kennedyjev nasljednik Lyndon B. Johnson: “Granice ovog posla nisu manje od granica svemira”.