Njegovi su godišnji planovi točni u dva posto. Super je ako je poslovni plan i projekcija unutar deset posto, ali on je puno uspješniji. Realizacije se poklapaju gotovo sa stopostotnom preciznošću u odnosu na planove.

U jednom trenutku Dragan Marković iz svog ruksaka izvadi malu vrećicu sa žutim Lego kockama. Izdvoji nekoliko i pruži ih sugovorniku. – Složi patku, bilo kakvu, onakvu kako je vidiš! – izgovori uz osmijeh. Patku? Kakvu patku, kinesku? Koje patke uopće postoje? Najbolje su patke u crtićima, a on sada traži patku! Otkud zna da se svaki pravi muškarac u svojoj kadi kupa s patkicom?

Sve to i još puno luđe prođe čovjeku kroz glavu dok si pokušava zamisliti i prstima sastaviti patkicu od Lego kockica. I ne primijeti, već je nasjeo jer, naravno, nije štos u patki. Ali, to se saznanje pojavi naknadno kada Draganov sugovornik sasvim vedro ispruži ruku i ponosno pokaže nešto što bi trebalo izgledati kao zadana patka. Dragan će u istom trenutku ispustiti svoju patku kako ju je on zamislio i reći poražavajuću istinu – nije važno kako patka izgleda.

Odluka se može i osjetiti prstima

Naizgled je neobično da jedan od bitnijih ljudi u tvrtki koja se prostire na svim kontinentima, ima urede u različitim vremenskim zonama, u različitim gradovima, član Uprave čiji je posao strateški planirati poslovanje, u ruksaku nosi laptop i Lego kockice.

Ne idu baš zajedno igračke za petogodišnjake i due diligence s potencijalnim partnerom koji bi kupio Span, jednu od većih IT tvrtki, planiranje i realizacija velikog posla na novom tržištu kao što je Ukrajina, organizacija velikog posla i početka rada u novim uvjetima. I pritom uspije ostvariti izvanredan uspjeh. Naizgled je neobično, ali Draganu je to sasvim normalno.

– Sada obojica znamo što želimo – izgovori i nastavi s objašnjenjem o tome kako nastaju plan i odluka. Vježba s patkom pokazala je da ljudi, iako govore o istom, često vide stvari drugačije i drugačije zamišljaju rješenja. To znači da je potrebno puno usklađivanja, čak i kada svi vjeruju da se dobro razumiju i govore isto. – Lego kocke su idealne jer kada ih koristimo, koristimo i onaj dio mozga koji inače zapostavljamo. Kocke u rukama omogućuju taktilni doživljaj, a rijetko kada tako donosimo odluke. Istodobno, kocke su trodimenzionalne, kao i mozak. Ono što se otvara njihovim korištenjem je nešto sasvim novo – opisuje ovaj relativno novi član Uprave Spana s diplomom FER-a te višegodišnjim iskustvom rada u telekomima i vođenjem jednog holdinga koji je napustio jer mu je postalo dosadno pa je nakon razgovora s Nikolom prešao u Span jer mu se to činilo zanimljivim.

jedna od varijacija lego patke

Zašto menadžer mora znati koliko je teška rudareva lopata

Njegovi su godišnji planovi točni u dva posto. Super je ako su poslovni plan i projekcija unutar deset posto, ali on je puno uspješniji. Realizacije se poklapaju gotovo sa stopostotnom preciznošću u odnosu na planove.

– To je rezultat 20 godina znanja, inženjerskog posla i financijskog znanja – kaže sam za sebe. Što znači dobro planirati, opisuje na primjeru troškova mobilnih telefona. Isplanira, primjerice, fiksnu tarifu i pazi na troškove. Kada se jedan račun poveća za 50 kuna, to se nikome, pa ni njemu osobno, ne čini mnogo, no u tvrtki koja ima 100 ili više zaposlenih dodatni trošak od 50 kuna na godišnjoj razini predstavlja iznos od 60 tisuća kuna. Zato su brojke važne.

Činjenica da inženjer Draganu koristi u planiranju jer zna koliko je rada potrebno za određeni posao, a zna i procijeniti na kojoj razini mora biti stručnjak koji radi određeni posao.

– Razlika je rade li određeni posao seniori ili juniori – kaže. Prekvalificirani ljudi ne smiju raditi posao ispod svoje razine kompetencija jer to posao čini skupljim. Financijsko je znanje, pak, nužno kako bi znao procijeniti marže na uslugama, na robi, kako bi bio u stanju procijeniti koliko ga košta ako određeni projekt otkliže izvan planova pa je potrebno angažirati jednog, dva ili tri eksperta, što povećava cijenu posla. – Ponekad to treba napraviti, povećati trošak posla, ako to znači spasiti projekt – objašnjava.

Financijsko znanje stjecao je tijekom karijere, radeći prvo u kuponskoj privatizaciji, potom u jednom telekomu za američke poslodavce i jedan britanski fond. – U bivšoj tvrtki sam prvi put napravio u excelu kako ona funkcionira. Svaki port, svaki sat čovjeka bio je dio excel tablice – priča o razdoblju kada je bio u Edinburghu na MBA koji na kraju nije završio zbog privatnih razloga, povećanja obitelji koje ga je nagnalo da se iz kampusa prebaci na online učenje koje je otišlo u fade out.

– Neke se stvari rade iz emocija, iz želuca, ali veliki se planovi rade analitikom i brojkama – opisuje i dodaje kako je u telekomima vodio investicije. Za primjer samo spomene kako su te investicije iznosile oko 700 milijuna kuna godišnje u otprilike dvije tisuće projekata.

– Strateški plan se radi za petogodišnje razdoblje, operativni na godinu dana, a nakon njih stvarni planovi od kojih oko 80 posto ide kako je zamišljeno, a 20 se odbacuje sa strane – iznosi ono što se nalazi u brojnim tablicama koje kreira i iz kojih se iščitavaju odluke i smjerovi tvrtke.

Seksi mu je izazov koliko daleko može dobaciti svojom vizijom, koliko daleko u budućnost može isplanirati i potom realizirati te planove.

Kaže da se u malim organizacijama, do stotinjak ljudi, to može napraviti prilično lako, no kada brojevi zaposlenih narastu do 150 i više, kada se u planovima ispisuju brojke od oko 500 milijuna kuna, onda sve mora biti dobro isplanirano i na kraju kako se time upravlja. – Ideja je kako prenijeti ideju drugom čovjeku da je on napravi s istim žarom i istom ili boljom kvalitetom – govori opušteno se smijući. Na provokaciju o tome kako je riječ o planovima koje radi za druge, za posao koji netko drugi treba napraviti, odgovara s lakoćom da je bitno znati koliko koji rudar može iskopati kako bi se mogao napraviti plan za njega, koliko programer može sjediti za računalom ili kako arhitekt zna voditi gradilište, a da nikada nije držao lopatu u rukama. – Moraš znati prirodu posla, moraš biti svjestan da devet žena ne može roditi u jednom mjesecu – kaže.

Put do budućnosti i natrag

On je tip koji želi znati kako izgleda budućnost i kako će izgledati put do toga.

Naučio je da je važno slušati kako bi shvatio viziju koju treba ostvariti. Usporedi se s ulogom lifta koji spaja visine i vrati se do prizemlja da bi krenuo prema gore. – To je uvijek zanimljivo. Pitamo se gdje želimo biti za pet godina, u kakvoj zgradi. Je li to zgrada tvrtke ili neki unajmljeni prostor? Imamo li veliku recepciju ili neki mali ulaz? Gdje pijemo kavu, u našem kafiću, kupujemo je u automatu na hodniku ili postoji kuhinja? Gdje uopće radimo, u nekoj zgradi ili svatko sjedi u svom stanu, u kuhinji, i radi na svom laptopu? To su pitanja koja si postavimo i kada damo neke odgovore, onda sve to pokušam upisati u excel tablicu. I smišljam kako ćemo doći do toga. Tako nastaje plan – opisuje svoju zadaću u slikama.

Za realizaciju svakog plana ključne su mu tri poluge moći.

Bitno je da službe podrške kao što je računovodstvo rade jako dobro. Smatra ih kičmom svake tvrtke jer ako sustav podrške ne funkcionira dobro, onda ljudi nemaju dovoljno vremena ni koncentracije baviti se svojim poslom, razmišljaju hoće li im plaća stići na vrijeme, jesu li prekovremeni upisani, obračunati troškovi službenog puta i slično. – Kičma sama za sebe ničemu ne služi, ali na njoj stoji cijelo tijelo. Bolna, loša kičma uzrokuje bolove i tijelo ne funkcionira. Ako kičma tvrtke funkcionira, onda inženjeri mogu biti posvećeni samo svom poslu, sve svoje vrijeme dati zadacima. Kada inženjer radi što više i bolje, onda se ta usluga tvrtke može i naplatiti. To znači napredak tvrtke – objašnjava.

– Sales je bitna poluga jer ljudi iz prodaje donose seksi projekte koji motiviraju inženjere da dobro rade – ističe značaj druge poluge moći te dodaje treću – menadžere koji moraju stalno raditi na sebi.
– Ako menadžer zna dobro upravljati ljudima, pohvaliti ih na pravi način, onda su ljudi zadovoljni, onda rade u zdravom okruženju, a to je jako bitno za uspjeh svakog pojedinca, a time i tvrtke – napominje.

Da bi uspio napraviti kvalitetne pomake u svakom segmentu, potrebne su godine, barem jedan olimpijski ciklus u kojem će svaki dan, malo-pomalo, gurati prstom jednu po jednu stvar.

na jednom od poslovnih događanja u Kievu

U rijeci punoj piranja prvo plivaš na obalu, a onda se pitaš zašto si pao

I on smatra da se uspješni menadžeri afirmiraju kroz uspjeh svojih ljudi.

– Biti menadžer znači biti u dualnoj ulozi sluge i gospodara. Paradoks je da što više služiš, možeš više gospodariti. Što su ljudi uspješniji, to više traže savjet kako da budu još uspješniji – govori i dodaje da menadžer može i mora biti autokrat kada je u pitanju poslovanje, sigurnost ili zdravlje zaposlenika. – Radi li netko previše, ima li suviše prekovremenih, menadžer ga mora zaustaviti i poslati da se odmori. Svaki zaposleni mora znati da mu je menadžer safety net. U protivnom će pasti, stradat će mu zdravlje, a to znači da će u konačnici trpjeti posao. Dobar menadžer mora imati i toleranciju na pogrešku jer nitko ne može napraviti sve točno, nego svi rade najbolje što znaju – opisuje.

Dodaje da nastoji prokomentirati svaki posao sa svojim ljudima kada završi. – Padneš li u rijeku punu piranja, ne staneš, nego plivaš prema obali. Kada izađeš iz opasnosti, onda promisliš o tome kako si uopće upao u opasnost, što treba učiniti da se to ne ponovi, znamo li dovoljno brzo plivati. Tako uči cijeli tim. Zato je važno imati toleranciju na tuđe pogreške, a to ljudi ne rade često. Ja sam kažem, kada primijetim, da sam krivo napravio – plastično opisuje na što misli i dodaje da svoj ego ostavlja zaključan u automobilu jer je ego “golem slon zaključan u sobi. Samo smeta”. Da, naravno da nije uvijek bilo tako, ali s vremenom je naučio i nešto o sebi.

Draganu je, kao menadžeru, bitno da ljude drži malo izvan comfort zone, a da ne završe u panici jer tada ili izjedaju sebe ili postanu neugodni prema drugima.

Ako su izvan comfort zone, onda napreduju, tada rastu njihove sposobnosti i samopouzdanje, uče. Zato mu je važno da taj izlazak iz comfort zone u zonu razvoja uvijek bude na nekom drugom području jer to ljude motivira i njihova comfort zona samim time postaje veća, preuzima ono što je bila zona razvoja. – Tada je ljude manje strah prihvatiti nove obaveze – kaže.

Od Finaca, odnosno općenito Skandinavaca, usvojio je njihov običaj da donošenje odluke znači uključenje svih. – Vjerojatno im je to naslijeđe kada su se sela morala dogovarati o tome kamo krenuti u lov i kako ga izvesti. Dugo su razgovarali i dok se svi nisu složili s jednom idejom, nisu donosili odluku. Ali, kada su je donijeli, svi su je egzekutirali, svi do zadnjega su bili za nju. Kod nas je drugačije, odluke donosi jedan, najčešće muškarac, šef, ali nakon toga u realizaciji dolazi do raznih opstrukcija. Svi volimo šefove koji lupaju šakom po stolu, a onda nitko ne želi to izvršiti, provesti. Tada se pojavljuje ono propitivanje zbog kojega stvari ne uspijevaju. To je razlika između dobrih i loših tvrtki – objašnjava.

Ističe kako se svaka promjena donosi onom brzinom kojom osoba koja najteže prihvaća promjene može podnijeti promjenu. – Žlica se brusi prema najmanjim ustima – dodaje. To je bitno za sve realizacije planova.

Priprema sastanka sa managerima u Spanu

Privilegij posla zvan Span

Certificirani je Lego Serious Play trener. Koristi Lego kockice u poučavanju i treniranju kolega menadžera.

Ona priča s patkicom ima višestrukog smisla, pokazuje kako različiti ljudi shvaćaju izrečeno i zašto su važni dobra komunikacija i razumijevanje u timovima. Jako pojednostavljeno, riječ je o treninzima, učenju kojim se tijekom radionica izvlači ono čega ljudi nisu niti svjesni da posjeduju. Naravno da nismo svjesni što sve možemo, a Lego kockice angažiraju taktilno da izvuče znanja, vještine i ponašanja kojih nismo svjesni, a nisu svjesni ni drugi oko nas. Zato se njima mogu postići odlični rezultati.

Zato Dragan uopće nije klasičan menadžer, a ni klasičan financijaš koji se bavi brojkama.

Ne, on brine o brojkama, a bavi se ljudima, daje im ono najbolje od svog znanja koje posjeduje da s njima ostvari najviše na najbolji način. Otkako je došao u Span prije tri godine, postupa na taj način. Kada govori o sebi i svom poslu, govori o ljudima. Kada govori o pogreškama, govori uvijek prvo o sebi, kaže kako ih priznaje i javno komunicira. Time pokazuje da se griješi, ali i da se s time treba suočiti te što je brže moguće promijeniti. Ujedno demonstrira, bolje nego bilo koja priča i uvjeravanje, da vrijedi govoriti i o neuspjehu, iskoristiti ga kao pouku.

U Spanu je od početka 2016. kada je došao na poziciju direktora poslovnih operacija, sljedeće godine je sudjelovao u due diligence s jednom tvrtkom koja je bila zainteresirana za Span, prošlu je obilježila Ukrajina, a to je bila poslovna operacija u kojoj je igrao bitnu ulogu. Rast i reorganizacija tvrtke, prilagođavanje na promjene unutar same tvrtke, praćenje troškova i njihovo planiranje, to bi nekako trebao biti opis njegova posla.

Može se to reći i drugačije, i ne spomenuti niti jedno od toga, isto bi bio njegov posao. On sam kaže da kada se ljudi koji predstavljaju operations u nekoj tvrtki počinju pojavljivati, postanu primjetni, onda nešto nije dobro. Njegovo je da potiče i provodi promjene malim pomacima kako bi na kraju postigao velike rezultate. Sviđa mu se Span, kaže da voli ljude koji su posvećeni svom poslu, njihove dobre i loše strane, razumije ih jer i on, kao i mnogi, ima istu diplomu pa ih razumije. Na neki način imaju isto izvorište, tu ljubav prema IT-ju, iako odmah dodaje da više nije tako dobar programer.

Span mu je dovoljno veliki playground na kojem se može igrati.

– Privilegij je biti među tim mladim marljivim, vrijednim ljudima, koji žele učiti, bave se tehnologijom, žele biti na međunarodnoj razini. Zbog svega toga je lijepo biti u Spanu. Ti ljudi razvijaju svoje karijere, imaju visoke ciljeve i lijepo je pomoći im znanjem kojim raspolažem. Ja nisam financijaš, ali dobro poznajem financije, nisam više ni tako dobar programer, ali dobro poznajem tu stranu posla. Ja sam most između tehnike i financija, nema nas puno – kaže. Ali, nema ni Spana. To je ta kozmička kombinacija u kojoj svatko čini detalj razloga zašto vrijedi biti spanovac. Ne zbog zgrade ili jabuke, nego zbog osjećaja da netko brine za tebe pa ima smisla brinuti se za druge kolege.