Petar, Pino Suzuki i virtualna bića susreli su se sa predstavnikom Trećih bića, nastalih evolucijom od geobakterija.

Jedno od tih bića, kako je zaključila L4, server koji je odlučio biti žena, vrlo je vjerojatno bio ubojica njenog prethodnika. Kada su ga htjeli privesti, sukobilo se sa zaštitarima, njihovim šefom Pinom i Petrom, glavnim programerom/hakerom, no uspio im je pobjeći, ostavivši iza sebe ruku koju je Pino odrezao posebno pripremljenim Nodachi mačem.

Piše: Vanja Spirin, ilustrira: Oliver Muža

Nakon nemile zgode s predstavnikom Trećih bića šumski duhovi i AI bića su se vratili u svoje konstrukte, a tehničari Pina Suzukija su ruku ubojice odnijeli na analizu.

Neočekivano, pokazalo se da je ruka bila podložna nekoj ubrzanoj vrsti raspada, neviđenoj kod drugih organizama. U roku od par minuta pretvorila se u tekućinu, čija analiza je potvrdila, kao što su pretpostavljali, da se radi o anaerobnim geobakterijama, no ništa nije ukazivalo na koji način su se one mogle udružiti i stvoriti organizam sa sviješću i sa sposobnošću mimikrije. Također, i dalje je ostalo nejasno za koga je to biće radilo i zašto je poubijalo Maf Yakove tehničare i uništilo prvotni L4, najstariji i najmoćniji bioserver.


Po dolasku u kristalni park Svarog je ponovno poprimio izgled mačka, no ovaj put je izabrao zelenu boju krzna. Rep je ostavio crven, jer mu se to, kako je sam tvrdio “bilo chic”, premda se Morana nije ni najmanje slagala oko njegovog izbora boja. Zanosno lijepa božica smrti i zime vratila se svojem riđokosom proljetnom izdanju i pažljivo je odmjeravala vitku plavokosu Vesnu, koja je živahno razgovarala sa Stribogom.
“Ljupka je, a i poprilično lijepa”, poprati Svarog njezin pogled, odmjerivši djevojku sa zadovoljstvom. “Ali ti si ljepša i to ne malo.”
“Mda”, namršti se Morana. “Što si ti, ogledalce, a ona je Snjeguljica? Ništa ti ne vjerujem, nevjerojatno kako se svi palite na plavuše. Svi ste vi muški isti, čak i kada ste konstrukti umjetne inteligencije. Kakav otac, takav sin.”
“Ali i ti možeš biti plavuša, ako zaželiš”, reče Svarog. “Uostalom, moj početni kod je napisala žena, tek toliko da znaš. Politička korektnost ti je nula”
“Jel, žena?”, začudi se Morana. “Ok. Mogu biti plavuša, ali Petar, koliko sam istražila, voli crke i riđokose.
“Znaš ti da on ima devojku koja koja ga voli i čini mi se da su si oni sasvim dobro?” reče Svarog i krene koštriti kandže o koru obližnjeg drveta. Morana ga samo mrko odmjeri i prezrivo odpuhne.
“To mene uopće ne zanima”, odvrati ona i dalje smrknuta. “On se meni sviđa točno ovakav kakav je i neću neću baš birati sredstva da dođem do njega. Vjeruj mi, znam kako ću to postići, nije mi prvi put.”
“Svjesna si da on postoji i u stvarnom svijetu, na koji mi ne možemo utjecati?”
“Pa kakvo je to pitanje? Naravno da sam svjesna, ali to možda i nije baš tako”, reče i nasmiješi se tajanstveno, a Svaroga od tog pomalo demonskog osmjeha podiđoše trnci jeze.

Za to je vrijeme Petar poboljšavao spoj AI svijeta i biljnog svijeta iz micelija, tako da je vrlo brzo omogućio da se Morana i Svarog mogu pridružiti šumskim duhovima. Kako je sve to radio od kuće, Sara mu je napravila par omiljenih sendviča od skuše, a njemu se cijelo vrijeme činilo da osjeća neko neznano prisustvo. Često je pogledavao prema Sarinoj omiljenoj smokvi na balkonu, prema kojoj je ponekad osjećao posve iracionalnu ljubomoru i čitav spektar teško opisivih osjećaja.

Počelo je to tako da se smokva sama od sebe naselila na njihov balkon.

Očigledno su ptice donijeli sjeme, a toj žilavoj biljci nije potrebno baš puno da se ukorijeni i počne rasti skoro ni iz čega. Sara ju je vremenom jako zavoljela i presadila u prostoranu glinenu teglu, iz koje je biljka vrlo brzo počela bujati. O smokvi se Sara brinula s velikom pažnjom i nazvala ju je Fiki, jer je malo istražila pa je otkrila da su smokve vrste fikusa i da su to biljke koje su otporne, a navodno i jako jako pametne, ukoliko znate s njima komunicirati. Često su bile spominjane u raznim religijama i mitologijama.

“Halo, sokole”, obrati se fikusu, koji se u međuvremenu razrastao preko svake mjere i zauzeo većinu balkona.
Fikus mu je na to odvratio znakovitom šutnjnjom i Petar bi se mogao okladiti da ga namjerno ignorira.
“Čekaj, pokušavaš se razgovarati s Fikijem?”, nasmije se Sara. “To mogu samo ja.”
“Pa ti mu pjevaš”, reče Petar, osjetivši se u trenu nekako čudno. “Senzori koje sam stavio na lišće mi govore da reagira na tvoje pjevanje. Nije taj Baxter bio glup. Znao je da tu ima još nešto.”
“A da tek vidiš kako reagira na glazbu. Iz nekog razloga fikusi i mahunarke vole ekstremne vrste death metala, kao i ja. Srodna duša. Nisu pankeri, ko ti. Što to sada radiš?”
“Spajam virtualne svjetove, jedan je i biljnog tipa,”
“A, mikoriza, biljni internet? Čitala sam nešto zadnjih dana o tome. Baš, baš čudna stvar.”
“Molim?”, prenerazi se Petar i pogleda je sumnjičavo. “Pa kako ti znaš za to? Samo si slučajno nabasala ne tu temu?”
Sara pogladi hrapavi list smokve i nasmiješi mu se tajanstveno. “Rekla mi je ptičica.”
“Kakva sad ptičica?”
“Vrlo neobična. Živi u virtualnom svijetu, kao što su svjetovi u tvojim serverima. I može ući u moje snove i sa mnom razgovarati. Naravno da je to san, ali ponekad mi se čini kao da ona stvarno postoji.
“Hmm…”, pogleda ju Petar zabrinuto. “Vrlo bi lako moglo biti da ovo što si opisala nije san, nego neka vrsta hakerskog napada. To moram pažljivo istražiti. Kud sada ideš, jel ti mene uopće slušaš?”
“Idem se istuširati, vrućemi je i sva sam ljepljiva. Dolaziš?”
“Pa naravno”, nasmiješi se Petar, no nakon smiješka mu se ponovno nad licem pojavi sjena zabrinutosti. Kada se skidao, nekako ga je savladavao osjećaj da ga Fiki gleda pa mu je pokazao srednji prst i izazivački ga pogledao.
“No?”, začuje se Sarin glas kroz šuštanje tuša.
“Evo me, evo.”

Kada se Petar ponovno spojio na svoj kućni server, otišao je do kristalnog parka, ali tamo nije bilo ni znaka od Morane i Svaroga. Obišao je par puta klupu i zavirio je u grmlje. Nakon nekog vremena ipak je našao ono što je tražio. Bila su to vrata koja su samostalno stajala među kristalnim drvećem i to je zapravo bila vizualizacija veze s mikorizom, koja je AI bićima omogućavala ulazak u svijet biljnog interneta. Pretpostavio je da su Svarog i Morana otišli u posjetu Stribogu i Vesni pa je otvorio vrata i ušao u šareni provodni svijet šume povezane podzemnom mrežom micelija.

Hodnici micelija nisu bili tihi, nego se stalno čuo nekakav žamor na rubu razumljivosti, a činilo mu se i da na spojevima žila povremeno vidi i pokoju pokretnu sjenu, sličnu kao što je ona iz njegovih i Sarinih snova. Malo pomalo sticao je dojam da su linije između virtualnih svjetova i stvarnog svijeta sve nejasnije i nije bio posve siguran da ga nije uhvatila neka vrsta inducirane paranoje, kao što mu se jednom dogodilo, kada se pri jednom eksperimentu pokušavao spojiti na server pomoću vrlo opake halucinogene biljke Dature, koju još zovu i Kužnjak i Anđeoska truba. Stresao se od pomisli na to krajnje neugodno iskustvo, premda, kada je bolje razmislio, hodnici u kojima se našao u tim vizijama su poprilično ličili na ove u kojima se nalazio. No, ti su prolazi u njegovoj viziji bili puni prijetećih, zubatih, poluprozirnih stvorenja i trebalo mu je kasnije par mjeseci da se potpuno oporavi od užasa koji ga je bio preplavio.

Vremenom je, pretražujući hodnike, ipak naišao na prijatelje. Vesna mu se se lijepo nasmiješila, prišla mu je i zagrlila ga. Mirisala je na livadno cvijeće, a u njezinim pokretima bilo je neke putenosti i mekoće koje je susreo svega par puta u životu. Negova je Sara bila veselo i vrlo lijepo stvorenje, no nije imala tu nedodirljivu i teško objašnjivu osobinu. Usporedivši je je s Moranom, zaključio je da su obje ljepotice jednako privlačne, ali na posve oprečan način. Morana je djelovala opasno i to je bilo ono što je ostavljalo dojam. Ponovno je pomislio na Saru, ali je odmahnuo glavom i tiho, s osjećajem krivice rekao sebi u bradu:
“Ajde prestani. Sara je jedina koja stvarno postoji.”


Mahne Svarogu, koji je odmjeravao neku rupu u mikorizi, kao da lovi miša i zagleda se u Moranu, koja je nešto tiho razgovarala sa Stribogom, naslonivši se laktom na njegovo rame. Zavodnički se poigravala svojim riđim kovrčicama, duboko ga gledala u oči, glasno se smijala njegovim šalama i dodirivala ga je, kao slučajno, po snažnim nadlakticama. Na tako nešto Stribog, premda je bio iskusan i kao samosvjesno biće postojao tisućama godina, nije imao odgovora.

Neobično, u tom trenu Petar osjeti lagani ugriz ljubomore, kada mu se na rubu vidnog polja pojavi znak da ga netko poziva preko koma. Bio je to Pino Suzuki i zvao ga je na hitan sastanak. Petar sklopi oči, izgovori mantru i vrati se u svoj svijet. Užurbano se obuče, natovari ranac na leđa i krene iz stana.
“Kud ćeš ti, tako iznebuha?”, Vikne Sara za njim, mokrom krpicom čistiti lišće lišće smokve.
“Do Maf Yaka, zove me Pino. Ovo sve skupa bi moglo biti opasno. Kako si rekla, tebi u snovima govore virtualna bića, a meni se čini da nas promatraju sjene. To nije dobro.”
To reče i užurbano se sjuri niz stepenice.
“Hm…, sjene”, zamišljeno se zagleda djevojka za njim i prozbori sama sebi. “O tome još nismo po razgovarali a mislim da bismo trebali.”

Stari je mafijaš bio varljivo miran. Petar je znao da je takvo njegovo ponašanje zatišje pred oluju i da će ubrzo netko sasvim sigurno nastradati, jer s njim u tom raspoloženju stvarno nema šale. Malo su popričali, a kako je razgovor tekao dalje, tako je Pino bio sve smrknutiji.
“Kažeš, tvojoj djevojci se pričinjava ptica koja joj govori o našim tajnim eksperimentima? A ti joj nisi ništa rekao i tvrdiš da te proganjaju sjene! Ili ste oboje poludili, u što ni najmanje ne vjerujem, ili se radi o pomno usklađenom napadu svim oružjima.”
“Pa što ćemo s tim?”, reče Petar zabrinuto.
“Znaš i sam, sve ih moramo pronaći, srediti i potamaniti do zadnjeg, kao u stara vremena.
“Ali…”, reče Petar.
“Ništa ali. Nema zajebancije s nama, jer ako ne budemo djelovali pokazat ćemo slabost. A onda smo gotovi.”
“Jasno. Samo da se pripremim.”
U tom trenu do njih dođe jedan od tehničara i obavijesti ih da ništa nisu uspjeli dobiti od ostataka ruke trećeg bića. Jednostavno, njihova tehnologija nije bila dorasla tom problemu i ono što je L4 mogla saznati nije bilo dovoljno za bilo kakav imalo suvisli zaključak.

Ono što je zbunjivalo i zabrinjavalo Petra bila je činjenica da su se u slavenskoj mitologiji žive sjene spominjale kao vojska boga zla, Črta ili Črnboga, na kojeg su naletili kada su ga stvarali API-ji. Nitko nije bio sasvim siguran o čemu se tu zapravo radi, ali bilo je sasvim sigurno da se Morana borila protiv njega, za razliku od njene uloge u mitologiji, gdje su, kako govore legende, njih dvoje bili saveznici i ljubavnici.

Poznavajući Pina, nije to još spominjao, jer bi na to Pino odmah djelovao brisanjem svih tragova Morane sa servera, a vjerojatno bi, za svaki slučaj, išao uništiti i mikorizu sa Stribogom i Vesnom i ostalim šumskim duhovima. Ispričavši se na trenutak, ode do sale do L4 i ispriča joj o čemu se radi.
“Žive sjene koje ulaze u snove?”, reče L4. “Pa to je stvarno kao u mitologiji, ali nemoj se zavaravati. Tu je neka sofisticirana tehnologija u pitanju, nećemo valjda biti praznovjerni.”
“Imaš neku ideju?”, upita je Petar.
“Hajde, spoji se preko mene. I onako je virtualni svijet Svaroga i Morane na jednom od zrcalnih poslužitelja. Uđi lijepo u mene i idemo u akciju.”
“Mznaš da si ovo rekla lijepim, senzualnim ženskim glasom?”, nasmiješi se Petar, malo odobrovoljen.
“Gle njega, prostak. Sad nije vrijeme za takve stvari, perverznjače balavi”, reče L4 koketno. “Hajde, spoji se.”
Spojivši se, Petar u kristalnom parku naiđe na Svaroga, koji je poprimio ljudski oblik i oko njega su sijevale munje. Pogleda ga i smrknuto mu kimne glavom, bez riječi.
“Što se dogodilo?”, reče naš junak zabrinuto.
“Ne mogu nači Moranu. I portal prema šumskim duhovima je nestao.

Petar ode, praćen Zabrinutim Svarogom do mjesta na kojem je bio portal. Umjesto vrata bila je ogromna nepravilna rupa kao od bombe, u kojoj se nazirala struktura koja je djelovala nezemaljski, Petru nikad viđeno. Svarog i Patar se pogledaju, kimnu jedan drugom i upute se u taj otvor među svjetovima.
nastavit će se…