Kristian Ceranja prvi je Spanov filmofil. Pogledao je najmanje 12.775 filmova. Sve ih nosi u glavi.

Filmofili su svejedi i svežderi filmova. Sasvim neumjerena bića kada su u pitanju pokretne slike. Ali i gurmani koji su to postali zahvaljujući tome što su pogledali sve. Oni uistinu gledaju sve. Probude se ujutro i gledaju novi film. Prije spavanja gledaju novi film. Ponekad gledaju film koji su već vidjeli, ali to se ne računa, gledaju zbog pojedine scene ili doživljaja filma. Ne pretvaraju se da su vidjeli još jedan film. Pošteni su u tome.

Filmofili su hodajuće kinodvorane, enciklopedije filmova.

Kristian sa svojom kućnom kolekcijom filmskih VHS kaseta

U glavama im se stalno vrte neke filmske scene, one koje su već snimljene i vidjeli su ih ili neke koje se tek trebaju pojaviti na ekranu. Film nije stvarnost pa je teško očekivati da i oni imaju odgovarajuću percepciju stvarnosti. Filmofili gledaju filmove po raznim kriterijima. Prate žanrove, pa gledaju vesterne, trilere, horore, romantične komedije, akcijske drame, glumce, redatelje, sporedne glumce, dobitnike Oscara, favorite za Oscara koji nikada nisu nagrađeni, filmove od A-produkcije pa do trasha. Filmofili gledaju sve. Tu jednostavno ne postoji mogućnost unaprijed procijeniti vrijedi li nešto ili ne, sve se mora vidjeti.

Prvo su bili crtići, a onda kultna serija

– Dan bez filma je propali dan – kaže široko se smijući Kristian Ceranja, prvi Spanov filmofil.

Kristian je pogledao najmanje 12.775 filmova. To je prosjek od jednog filma dnevno u posljednjih 35 godina otkad je počeo pasionirano gledati filmove. Sve ih nosi u glavi. Uvijek čeka neki film, premijere koje gleda u kinodvoranama. Ako nije na filmskoj premijeri, onda pogleda novi film u prvih nekoliko dana prikazivanja. Najmanje je jednom tjedno u kinu. Da, naravno da očekuje novog Tarantina.

Originalni poster popularne serije “Otpisani” (izvor: Wikimedia)

– Sve je počelo s crtićima koji su u doba Kristianova djetinjstva bili svaki dan u 19.15. Nakon toga su bile serije, među kojima ističe “Otpisane”, kultnu seriju o pokretu otpora tijekom Drugoga svjetskog rata u Beogradu, a tada su se pojavili i prvi videorekorderi. Oni su predstavljali revolucionarni izum u svijetu konzumenata filma. U njih su se ubacivale kasete s filmom, kupljenim ili posuđenim u videoteci, i tako su se gledali filmovi po individualnom izboru. Prije toga su, istina, postojali kućni projektori, ali nabaviti film koji bi se mogao gledati na tome bilo je izuzetno komplicirano i skupo. Tako su se gledali pornići jer je s njima prilično nebitno koliko su stari i prati li gledatelj recentne radove. Uglavnom, interes za filmove Kristian je razvio tijekom osnovne škole.


– Prvi videorekorder u razredu je imao kolega čiji je otac radio u Americi pa smo odlazili kod njega doma i gledali ono što je stari nabavio – opisuje kako su se gledali prvi filmovi na videorekorderima. Često je to gledanje bila projekcija za frendove. Naravno da je Kristian bio drugi u razredu koji je imao videorekorder. Nagovorio je roditelje da kupe tu tada vrlo skupu igračku, Fischerov proizvod koji je bio predmet žudnje mnogima.
– Nismo znali engleski, pola filmova nismo razumjeli jer nisu imali titlove, ali nije bilo važno, jedino bitno bilo je gledati ih – govori o tome kako je i on kao klinac bio oduševljen filmovima.

“Filmoteka 16” bila je poput starog tavana s filmovima

Prva videoteka u koju ga je otac učlanio bila je legendarna “Filmoteka 16”, koja je dobila ime jer je osnovana za promociju filmova na 16-mm filmskoj traci, u Savskoj 9.

Ta je videoteka uistinu bila čudno mjesto u kojem se moglo nabaviti svašta, često tek jednostavno kopirane filmove s programa HRT-a i raznih drugih televizija u to doba, osamdesetih i devedesetih godina. No, bilo je to mjesto gdje su se pronalazili uistinu vrijedni filmovi za obrazovanje svakog filmofila. Svi koji su cijenili filmsku industriju imali su člansku iskaznicu i tamo posuđivali filmove, bez obzira na to što je bila riječ o ilegalnim kopijama. Međutim, tada je to bilo jedino mjesto u Zagrebu gdje su se mogli gledati i pronalaziti kvalitetni naslovi. To je mjesto za filmofile bilo poput starog tavana prepunog filmovima.

– Znalo se dogoditi da nema filma koji sam htio gledati, ali nikad nisam izašao, a da nisam ponio film sa sobom. Tako sam gledao ‘Ninje’ sinkronizirane na njemački bez prijevoda – priča Kristian kroz smijeh.

Odgledao je gotovo kompletnu produkciju horor filmova.

Najavni poster filma”strava u ulici brijestova” (Izvor: Wikimedia)

Prvo je u videoteci birao one koji ga zanimaju, a potom je išao redom kroz katalog i uzimao tri po tri filma. Toliko se maksimalno moglo posuditi. Tri su horora ključna za Kristiana. – Jedan od prvih horora koji sam gledao bio je film ‘Leptirica’ srpske produkcije, koji i danas slovi kao jedan od The Horrora s ovih područja, a ono što je ostavilo najdublji trag, nakon kojega uistinu nisam bio isti, prvi je ‘The Evil Dead’ i ‘Strava u Ulici brijestova’ – kaže o filmovima koji su ga definitivno obilježili. Nakon prve “Strave…” dobio je temperaturu, tako je film djelovao na njega.

I pornići su dio filmske umjetnosti

Binganje je pojam u čijem je stvaranju i on sudjelovao, posuđujući po tri filma tijekom vikenda, počesto žicajući da mu dopuste posuditi još jedan, četvrti.

Jednu je djevojku izludio kada je za njih dvoje organizirao mali movie maraton po zagrebačkim kinima. – Tada nije bilo multiplex dvorana i gledati tri filma značilo je napraviti ozbiljnu logističku pripremu – opisuje kako je u Večernjaku birao filmove i dvorane u kojima su se vrtjeli filmovi koje je htio gledati, a onda je morao slagati raspored koji će film u kojem kinu prvo pogledati. – To je značilo da prvo odeš u kino Tuškanac, potom u današnje kino Europu i na kraju u Grič. Ili nekim takvim redoslijedom – opisuje smijući se jurnjavi koja je slijedila nakon svakog filma.

Kristianovo prvo gledanje filma u IMAX-u, u Berlinu 2006. godine

Pornići su bili posebno iskustvo. – Pornoindustrija je eksplodirala nakon pojave VHS-a – priča o vremenu kada se pratila karijera glumica kao što su Traci Lords, Vanessa del Rio i Ginger Lynn. Ujedno se i odrastalo uz taj dio filmske umjetnosti. – Krajem osnovne škole kasete su se distribuirale između razreda. Očevi bi ih skrivali u zaključane ladice, jedan je čak uspio probiti obje šifre na očevu koferu da bi se dočepao pornokaseta – prepričava anegdotalne događaje s prvim verzijama filmova za odrasle. Prvim verzijama ako se zanemare snimke nastale s pojavom filma kao takvog.

Filmovi se biraju prema glumcima, redateljima i gledateljima

Naravno da Kristian u svakodnevnom odabiru gleda filmove kao i svi, prema glumcima i redateljima.

– Upozoravam svoje frendove na film koji je režirao Terrence Malick. Iako u svoje filmove povlači A-listu glumaca kao što je Brad Pitt u “Tree Of Life”, meni su to teško gledljivi filmovi jer me ne zanima gledati nekoga tko je u stanju pola sata gladiti travu – opisuje kako pogledati film ne znači i vidjeti nešto što će zadovoljiti njegov ukus.

S vremenom je skupio i vlastitu kolekciju filmova, ali nije kupovao bilo što, iako je kolekciju počeo stvarati tako što je sam sudjelovao u kopiranju filmova, posuđujući videorekorder od susjeda ili frendova. – Jako biram što ću kupiti za sebe. Imam oko dvije stotine filmova u Blu-Ray tehnici, ali to su probrane stvari po mom ukusu. Ponekad je riječ o filmovima koji neke iznenade, kao što su japanski horori – priča, navodeći da je tada gledao i televizijske emisije koje su se bavile promocijom filmova, čitao magazine koji su izlazili i slagao svoje liste filmova koje želi nabaviti.

Do DVD playera se može i prodajom vlastite krvne plazme

Kristian ima i specijalna filmska izdanja, kao što je deset verzija filma “Blade Runner” u Blu-Ray tehnologiji. – Često je tu bilo svega, negledljivih stvari, ali kvantiteta je donosila kvalitetu – opisuje kako se stvara filmofil.

Najavni poster za “Blade Runner” (Izvor: Wikimedia)

Naravno da pogleda i razne verzije filmova snimljenih po istom predlošku, pa tako za hollywoodsku verziju filma “Old Boy” kaže da nema smisla nakon što su Korejci snimili original. Zaključuje da američka filmska industrija želi zaraditi gdje god može, pa čak i ako su svi svjesni da film nije na razini originala, investirat će se u njegovo snimanje kako bi se zaradilo na američkoj publici, onoj koja, pak, ne želi gledati produkciju s nekog drugog kontinenta.

Svoj prvi DVD uređaj kupio je tijekom faksa. Pet mjeseci je, iz tjedna u tjedan, davao krvnu plazmu, koja se tada plaćala stotinu kuna po uzorku, kako bi skupio dovoljno da si kupi DVD player. Nakon što je skupio novac, nastavio je s davanjem krvi i više od šezdeset puta dao krv.

Jedna je posebna gledateljica – kći

Ono što je odlično to su filmske večeri koje priređuje za svoju kćer.

Tada ne postoji ništa drugo osim njih, kokica ili nekih drugih grickalica i filmova. To je njihov svijet u koji nitko drugi nema pristup. Zajedno izgrađuju filmski ukus i stvaraju posebnu vezu.
Izbjegava preporučivati filmove, ali nabavlja filmove frendovima. – Moj ukus se možda ne sviđa svima i nema smisla nekome ga nametati. Ali, mnogima nabavim, snimim film, eventualno spomenem neki film koji bi se uklapao u njihov ukus – govori.

Zahvaljujući Spanovu sudjelovanju na Motovunskom festivalu, odgledao je nekoliko kompletnih repertoara, istina ne tijekom projekcija, nego skinuvši filmove. Svoj grijeh prema piratskom gledanju iskupljuje plaćajući ulaznice jednom tjedno. Tada često povede i kćer.

Kad ne stiže u kino, gleda filmove, kada god stigne, tijekom večere, kada uhvati neko slobodno vrijeme ili si oslobađa vrijeme radi filma. To rade filmofili. Njima nikada nije dosadno. Da, posustaje pred pojavom serija. I to je film. Binga ih tijekom vikenda. Za slučaj da se ne javi na mobitel, najvjerojatnije je pred ekranom.