Dvojica frendova, Ivan i Saša, koji su još na faksu učili o novinarstvu, snimanju i montaži, zaslužni su za stil svih priloga Spanove televizije.

Ne znaš ništa o osobi koju snimaš, ona ne zna ništa o tebi, a oboje želite da bude dobro – kaže Ivan Granić o svom poslu Spanova novinara. Ustvari, želi da ispadne odlično. Uspoređuje to s blind dateom. – Trebaš napraviti da sve bude dobro, da se osoba pred kamerom osjeća ugodno i da bude lijepo – kaže Ivan Granić kroz smijeh. On se uvijek smije. I Saša Živković.

Ti su dečki, jednostavno, stalno nasmijani, a smijeh ubacuju i u svoj posao.

Ivan i Saša prilikom snimanja jedne customer story sa kolegom Mislavom Novačićem

Oni su zaslužni za stil priloga koji spanovci vide kada gledaju Spanovu televiziju i svoje kolege kako govore o poslu, interesima ili hobijima. Iva Repač, voditeljica Spanove Digitalne produkcije, autorica je emisije i svih priloga, a dečki su ekipa s kojom dogovara kako bi sve trebalo izgledati i koji upale kamere, postave svjetla te u montaži izvedu da sve bude i bolje od očekivanja.

“Tri u jedan” znači da nisu samo novinari

Ivan je završio novinarstvo, zaposlio se na HRT-u i istodobno na faksu držao vježbe za studente. Tamo se, kako sam kaže, “više uhvatio snimanja i montiranja nego intervjuiranja”. U jednoj je produkcijskoj kući radio dokumentarce, postprodukciju i montažu, a onda se pojavio Span koji je trebao sve što uključuje novinarstvo.
– Radimo sve: snimanja, storytelling, montažu, postprodukciju, kakve će se grafike raditi, dogovaramo se o poslu – govori o tome kako Saša i on rade.

Saša u pripremi jednog intervjua za SpanTv, Ivan iza kamere

Saša i Ivan se znaju s telke gdje su obojica radili.

Saša je tamo proveo pet godina i onda se poklopilo da mu HRT nije ponudio ugovor, a Span je trebao ljude kao što su oni pa su došli u Span.

– Oni su ‘tri u jedan rješenje – kaže Iva Repač, opisujući kako je njihova širina znanja točno ono što joj je trebalo u timu koji vodi. Dečki, naime, nisu isključivo novinari, netko tko je u stanju pokupiti informacije za priču, nego su educirani i za snimanje i montažu, sve postprodukcijske poslove, pa je s njima lako organizirati i napraviti posao. Onaj “blind date” s početka priče je razlog zašto Iva Repač kaže da treba puno toga napraviti prije nego što se upale kamere. Prvenstveno treba dogovoriti s osobom koja će biti ispred kamere što će se i kako snimati, o čemu će se govoriti. Televizija je zahtjevan medij, ona traži kratke izjave, najbitnije informacije, razlikovanje bitnog od nebitnog, a istodobno mora biti privlačna, zabavna i ozbiljna. Težak zadatak. Zato je važno dobro razgovarati sa sugovornikom, saznati bitno i na kraju, u postprodukciji, sve složiti tako da gledatelji budu zadovoljni viđenim.

Saša i Ivan u akciji u spanovom studiju za snimanje informativnih vijesti zajedno sa kolegicom Barbarom Gradečak

Isto k’o na telki, samo puno ozbiljnije i odgovornije

– Funkcioniramo baš onako timski – objašnjava Saša koji je nakon faksa novinarstva otišao na HRT. – Spanov poziv za novinara djelovao je privlačno i sada smo mini-redakcija u kojoj se sve dogovaramo, planiramo teme i način kako ćemo nešto realizirati – opisuje kako izgleda kada IT tvrtka ima svoju televizijsku ekipu.

Reakcije su ono što im dolazi kao dopuna, spanovci se i sami jave i predlože nešto što smatraju da je bitno pokazati, govore o svojim projektima, sudjeluju u životu Spanove televizije.

Saša je na telki radio nešto drugačije sadržaje, putopise, socijalno angažirane teme, dok se u Spanu bavi korporativnim sadržajima namijenjenim zaposlenicima. – I dalje pišemo, snimamo, montiramo, ali sada su naše priče drugačijeg karaktera. Potrebno je studioznije pristupiti svemu jer je sadržaj bitno drugačiji pa smo na neki način odbacili ono redakcijsko ludilo dnevne utrke s vremenom – kaže Saša o razlici rada na javnoj televiziji i u Spanu. No, odgovornost prema rokovima i dalje je prisutna, razlika između ekipe Spanove televizije i drugih spanovaca je u sadržaju koji mora biti gotov, bez obzira na to isporučuje li se infrastruktura ili Spanov aktualac.

– Trudimo se dobro razraditi priču kako bismo pri dolasku na teren imali već zamišljene kadrove i znali što ćemo snimiti. Priče su zahtjevne po svom sadržaju jer je riječ o IT tematici, a mi moramo napraviti da budu zanimljive svima koji ih gledaju i koji nisu toliko upoznati s određenom temom – ističe Saša.

Ivan ovdje ne igra šah (zajedno sa kolegom Denisom Tomićem)

Bloopers zvijezda pokaže da su spanovci super ekipa

Iva Repač dodaje da zbog zanimljivosti razbijaju očekivane situacije već i samim izborom mjesta gdje snimaju kolege iz Spana, pa ne sjede u njihovim uredima gdje su uobičajeno stolovi i kompjutori, nego izlaze van, na ulicu, i tamo pronalaze privlačno okruženje za dobar kadar.

Mnoge stvari o IT-ju Saša je naučio sam snimajući priloge. – Znaš da si napravio dobru stvar kad te zaustave i pohvale, kada nemaju onaj grinch moment da se pitaju zašto su pristali na to jer izgledaju grozno – kaže Ivan.

– Realno, svi se vole snimati, ali ih je strah kako će to ispasti. A kad uspiješ to napraviti dobro, da su i oni zadovoljni, onda znaš da si napravio dobru stvar – govori i uspoređuje to sa situacijom kada ljudi prvi put čuju snimljen vlastiti glas. Bitno je da izostane onaj neugodan osjećaj u utrobi, a to možeš samo ako svi znaju da želiš napraviti nešto što će se i njima svidjeti, opisuje pristup na snimanju. – Ljudi se često ustrtare, budu preplašeni i u panici hoće li ispasti pametni ili ne, a to je strah koji je uvijek prisutan pa kad su na kraju zadovoljni, onda znamo da radimo dobro – dodaje Saša.

Često im se dogodi i da im netko tko uopće nije povezan s pričom kaže kako mu se svidjelo to što su prikazali. To im je drago čuti jer znaju da su na dobrom putu. – Drago nam je kada netko tko je dugo u Spanu, kao što je Nikola Dujmović, kaže da je saznao nešto o ljudima s kojima radi – napominje Ivan. Ističe da je za uspjeh svake priče najbitnije uspostaviti prijateljsku sponu, razviti povjerenje između osobe o kojoj rade priču i tima. Fora im je što su svi zadovoljni bloopersima, onime što se rijetko kada vidi, a u njihovim je rukama vrijedan materijal koji sve zabavlja.

snimanje priloga sa Petrom Galekovićem

Drama s karijerom pravog fotografa

Ivan je i odličan fotograf.

Većinu fotografija u zimskom (i ovom) izdanju magazina span.today je on snimio, a magazin zadovoljno objavio i s obzirom na kriterije koji tu vladaju, fotke mu ne bi prošle da su bile tek obično škljocanje kamerom. Rekli bi mu “to nek’ si stavi na fejs i moljaka lajkove” jer očekuju da fotografija bude uistinu priča za sebe, mora prikazati osobu i temu o kojoj se govori.

Ivan i Saša su frendovi s faksa, razumiju se, a Ivan kaže da su skoro kao stari ljubavni par kojemu ne treba puno riječi da bi znali što žele.

– Kada Saša kaže da ima neku ideju, ja već znam što misli. Onako, prilično smo kao prst i nokat, kužimo što nam je obojici dobro – govori Ivan. On često snima i pritom misli na to kako će Saša sve montirati, a u posljednje vrijeme i Saša grabi fotoaparat. – Imamo sličan svjetonazor i mindset – govori kroz zajednički smijeh.

Donose neku novu energiju, točno ono što Spanu treba u svim njegovim promjenama i polako postaju neizostavni dio Spana, ekipa koja opisuje spanovce bolje nego što se oni sami vide.